24. SEDMA STOPA

Stajao sam na vrhu visoke stijene usred kanjona. Sedma stopa se nalazila točno iznad mene, visoko u zraku.

Skočio sam, prvi puta, pokušavši je dohvatiti, a stopa je počela blijedjeti čim sam izgubio dodir sa šestom stopom. Nisam dosegao sedmu, pa sam skočio još jednom, bez uspjeha. Skočio sam još jednom,  samo da bih shvatio kako je nikako ne mogu doseći. 

Sagnuo sam se, ne mičući lijevu nogu sa šeste stope i potražio kakav kamen ili komad stijene koji bih mogao otkinuti i pokušati pogoditi sedmu stopu. Nisam našao ništa. Sedma stopa je nestajala pred mojim očima, a ja je nisam bio u stanju dohvatiti. 

- Stani! Prestani! Stani!

Vikao sam, na nju, na blijedog Vraga i na svijet općenito. Derao sam se, iz svega glasa, ali ništa nije pomoglo. 

Sedma stopa je izblijedjela vrlo brzo.

Stajao sam na vrhu stijene, zbunjen i bez daha. Nisam shvaćao. Zašto je blijedi Vrag postavio ovu stopu tako da je ne mogu dohvatiti? Možda je, ipak, postojao neki način na koji sam to mogao učiniti, ali ga se nisam sjetio? Poželih da se sedma stopa ponovno ukaže i dopusti mi razmišljanje o tome, ali se to nije dogodilo. Stajao sam, zbunjen, bez daha i ogorčen. Čemu onda cijelo ovo natezanje, pomislih? Bez sedme stope neću moći dalje. Gledao sam uokolo i nisam vidio niti jednu drugu stopu. Zar je moj put završio ovdje? Onda sve to niti nije imalo nekog smisla, ako me blijedi Vrag misli ostaviti ovdje, na goloj stijeni, bez ikakvog znaka, putokaza ili barem naznake smjera kojim bih trebao krenuti. Možda je to neka njegova nastrana igra? Možda me se uplašio? možda je shvatio da ću ga zaista uništiti, kad ga se dočepam, pa je unaprijed odustao od bilo kakve borbe, sukoba ili nadmetanja? Nisam u to vjerovao, ali isto tako nisam mogao izvući niti bilo koji drugi zaključak.

Sedma stopa je nestala i bez nje nisam mogao nastaviti put.

Mogao sam, dakako, lutati kanjonom i pretraživati svaki kamen, svaku izbočinu ili rijetku travku koje su, tu i tamo, izbijale iz surovog kamena, tražeći naznaku puta, ali sam unaprijed znao da bi to bio uzaludan posao. Blijedi Vrag je i sam rekao da bez njegove pomoći neću moći naći put.

Sjeo sam na vrh stijene i čekao, pogledom šarajući po nebu iznad sebe, po stijenama i preshalom koritu rijeke. Stopa se nije više pojavila. Nakon nekog vremena, niti sam ne znam koliko dugog, odlučio sam se spustiti. Bio sam primoran odustati.

To mi se nije svidjelo.

Valentina će ostati neosvećena, kao i Adam i Zvjezdana, pa i Josip. Nije da bi mi zbog ovo posljednjih troje uopće bilo što slično ikada palo na pamet, ali bilo je zgodno utvarati samome sebi kako moj osvetničćki pohod ima određenu notu univerzalnosti, da sam krenuo blijedom Vragu da bih mu se osvetio zbog svih zala koje je ikada ikome nanio. Naravno, znao sam da to nije istina. Blijedom Vragu sam krenuo iz svojih osobnih, sebičnih, poriva za osvetom. Htio sam ga natjerati da plati za ono što je učinio Valentini i točka. Oduzeo mi ju je, baš u trenutku kad je bila ranjiva i kad je ostala bez Adama, u trenutku kad sam joj mogao uzurpirati život i uvući joj se pod kožu, postati joj navika i vremenom, vjerovao sam, naučiti je kako me zavoljeti. Sada to više nisam mogao. To su bili pravi razlozi zbog kojih sam krenuo na Dlakavo brdo. Možda je blijedi Vrag to osjetio (mada mi nije bilo jasno zašto bi ga to trebalo smetati ili brinuti), pa mi je onemogućio pristup, možda mi ga nikad niti nije mislio pokazati, nisam znao. 

Jedino što sam znao je bilo da ću se spustiti i krenuti nazad prema hotelu, gdje su me, čvrsto sam vjerovao, još uvijek trebali čekati Špija i autobusi. Otići ću sa ovoga otoka i zaboraviti na sve. Neće biti lako, ali ću, vremenom, uspjeti, bio sam siguran. Spuštao sam se polako, jer mi se više nigdje nije žurilo.

Doskočio sam nazad na tlo, prilično nespretno i krivo stao na onu nogu u kojoj se nedavno nalazio trn. Zaboljelo me i srušio sam se, svom težinom pljusnuvši u prašinu. Nisam opsovao. Nečija sjena ja pala na mene, a ja sam podigao glavu.

Bila je to Marita.

- Zdravo, gitarist - rekla je.

Pomislih da bih je se trebao bojati. A onda pomislih kako nemam razloga. Jer da mi je htjela nešto napraviti, već je to mogla i učiniti. Nisam joj se bio u stanju suprostaviti. Nisam znao kako se boriti protiv vještica. Proleti mi kroz glavu kako nisam znao, zapravo, niti kako se boriti protiv blijedog Vraga, pa sam ipak krenuo na dvoboj sa njime. Zaključih, na kraju, kako bih ipak morao biti spreman na borbu, ako se za to ukaže potreba.

Sjedio sam u prašini i držao se za nogu.

- Bok, vještice. Došla si mi se smijati?

Namrštila je obrve i pogledala me, upitno.

- Vještice? Kako to misliš? Ja nisam vještica.

- Ne glumi, nemaš razloga. Znam sve o tebi. Valentina mi je ispričala. 

Marita je stajala iznad mene. Poslijepodnevno Sunce je sjajilo na obroncima visokih litica koje su nas okruživale.

- Ona smiješna spodoba? - upita me.

- Ona nije smiješna. Ja je volim.

- Baš me briga.

- Rekla mi je da si isplazila iz brda.

- I ti si joj povjerovao?

- Da. Zašto bi lagala?

I dalje je stajala nepomična. Samo se počešala po glavi. 

- Ti si blesaviji nego li sam mislila - reče.

Nisam je dalje htio slušati. Vještice ne slušam. Podigao sam se i stresao prašinu sa sebe.

- Makni se, stojiš mi na putu - rekoh joj.

Nije se pomakla.

- A kuda bi ti? - upitala je.

- Idem kući. To jest, u hotel. Čekaju me.

- Tko te čeka?

- Moji, iz razreda. I Špija me čeka. Moram se vratiti, molim te, makni se.

Nije se pomakla.

- Nitko te više ne čeka - reče, hladno, proračunato.

- Ne seri - odgovorih. - Makni se.

- Čekali su te, prilično strpljivo i dugo. Na kraju su odustali. Nisu više tamo.

Pospordno sam joj se nasmješio, u facu.

- Ok, kako god kažeš. Ja bih svejedno prošao, ako može, ha? Ne da mi se sa tobom raspravljati.

Pomakla se u stranu i mogao sam proći pored nje.

- Kako želiš - reče.

Napravio sam par koraka i prošao pred nje. 

- Pozdravi blijedoga Vraga kada ga vidiš - dobacih joj, u prolazu. - I reci mu da sam mu poručio da je kukavica.

- Koga?

- Znaš ti dobro koga.

- Heh. Smiješan si. A gdje bih ja mogla naći tog tvog blijedog Vraga?

- Znaš i sama - uzdahnuo sam i namjeravao produžiti dalje. - Samo prati njegove stope.

Krenula je za mnom i primila me za ruku. 

- Čekaj, čekaj. O čemu ti pričaš?

- Ti si sa njime, ne pravi se pametna. 

- Ja sam sa njime? I to ti je isto rekla ona smiješna spodoba?

- Prestani je vrijeđati. Nije smiješna. 

- Ti si smiješan. Nemaš pojma o čemu pričaš.

- Briga me! Ti lažeš! - razljutio sam se. - Stalno lažeš! Znam da znaš kako blijedi Vrag izgleda jer si...

Naglo sam zašutio.

Jer si ti njegova vještica. Namjeravao sam to reći, ali mi se taj argument odjednom učini neizmjerno glup. Pa nisam. Ona i sama zna da je njegova vještica. Ne iz priče o Ivici i Marici, ne, ono je nekakva stara baba. Ovakva vještica može uzeti bilo kakav oblik. Tako je rekla Valentina.

- Lažeš - samo sam ponovio.

Gledala me upitno, proučavajući me. 

- Možeš li biti siguran u to? - upita.

- Mogu. Kad si došla u moju sobu, pokušala si i mene namamiti da odem sa tobom do Dlakavog brda.

- Namamiti? Nisam te pokušala namamiti. Samo sam te pristojno pitala želiš li ići samnom.

- A zašto bi ti uopće htjela ići do brda, ako nisi vještica?

- Uopće nisam htjela ići do brda, budalo! Bilo mi je svejedno kuda bismo otišli! Htjela sam samo da odeš negdje samnom i da budemo sami. Htjela sam biti sama s tobom. Htjela sam ti nešto pokazati. Je li to tako veliki problem?

- Ne izmišljaj, pokušala si me nagovoriti da odem sa tobom zato jer radiš za blijedog Vraga. Osim toga, tko bi drugi, osim vještica, uopće i znao gdje se to brdo nalazi? Meni je blijedi Vrag osobno rekao kako da do njega dođem, pa ipak ga ne mogu pronaći, a ti si, kao slučajno baš, znala. Ma ne pričaj mi gluposti! Pokušala si me namamiti!

- Ali zašto bih ti to učinila?

- Ne znam. Zato jer si zla.

- A ti si idiot.

Ponovno je stala ispred mene i pogledala me ravno u oči.

- A još k tome si i stvarno zaljubljen - reče, pomalo tužno, sjetno, naglo snizivši ton i uvukavši glas u sebe. 

Odjednom, više nije bila spremna bosti i ubadati. Pognula je glavu i pogledala u tlo.

- Stvarno si zaljubljen - ponovi, još tužnije nego prvi puta.

Nisam razumio tu naglu promjenu raspoloženja. No, nisam previše niti mario za to. Imao sam posla, a ova mi je vještica stajala na putu.

- Makni se. Imam posla - rekoh odrješito.

- U redu, maknut ću ti se, ako tako želiš - reče i nagne se u stranu, kao da će sa zaista maknuti, ali se zaustavi u pola pokreta. - Ali ti prije toga te želim nešto pitati.

Nisam bio raspoložen više za razgovor sa njom. Pa ipak, odlučio sam je poslušati.

- Što? - upitah.

- Zašto želiš tako očajnički doći do Dlakavog brda?

- Kako to misliš?

- Zbog čega to činiš? Zbog koga?

- Rekao sam ti. Zbog Valentine - onda sam zašutio, shvativši da to nije pravi odgovor - Zbog sebe, ako baš hoćeš! 

- Jesi li siguran?

- Glupo pitanje. Pa volim je. Moram je osvetiti.

- Zašto?

- Zato jer je mrtva, glupačo! Blijedi Vrag ju je odnio! Isto kao što je i tebe poslao ovamo da me ometaš!

Napravio sam jedan korak prema njoj. Podigla je prst u zrak.

- Zašto misliš da bi blijedi Vrag htio da te bilo što omete u odlasku na brdo? 

Hmm. Nisam imao spreman odgovor na to pitanje.

- Zar ne misliš da bi bilo logičnije - nastavi ona, - da blijedi Vrag napravi sve što je u njegovoj moći da ti taj puta olakša, ako već želi da se popneš na brdo?

- Da. Bi - to mi je zvučalo zaista logično. - Bi. Ali on očito ne želi da se ja popnem. Mislim da me se boji.

- Hahaha! Ako je taj tvoj blijedi Vrag onaj za kojeg mislim da je, onda si stvarno glup ako misliš da se on ičega boji, a ponajmanje tebe! Hahahaha!

Pognuo sam glavu. I meni je to bila glupa pomisao. Blijedi Vrag me se nije imao razloga bojati.

- Da. Možda si u pravu.

- Ako je taj tvoj blijedi Vrag onaj za kojega mislim da jest, onda mislim kako je u njegovom interesu da ti dobrovoljno dođeš do brda i uđeš u Vražje oko. Mislim da je dovoljno jak i sposoban da te nakon toga natjera da činiš ono što on zamisli. Ne misliš li tako? Najozbiljnije te pitam.

- Možda si u pravu.

- Onda zašto misliš da bi poslao mene da te u tome ometam?

- Ne znam. To je neka njegova igra. Isto kao i sa stopama.

Zastala je na trenutak. Djelovala je kao da mora reći nešto što ne želi, nešto za što se nadala da nikada neće morati izgovoriti. Nisam uspio otkriti zašto, barem ne taj tren.

- Pogledaj me dobro, molim te - reče i nagne se prema meni. - Pogledaj dobro. Ovo nije igra.

Ponovno pogledah i njezine oči i učine mi se one dobrima, blagima i toplima. Prijateljskima. Zabrinutima. Ali, znao sam da se samo pretvara. OK, činilo mi se da se pretvara.

- Ne bi trebao ići gore - reče. 

Učini mi se, pak, da govori iskreno. Nisam više znao što da mislim.

- Upitaj se ponovno - reče. - Zbog čega želiš ići gore?

- Ne znam. Zbog sebe. Zbog Valentine. Ne znam.

- Želiš ići jer misliš da ćeš joj tako pomoći, jer je želiš osvetiti. Ali istina je posve drukčija. Istina je da te namamila. Cijelo vrijeme te mamila. 

- Mamila?

- Da. Cijelo vrijeme.

- Tko? Valentina?

- Da.

- Gluposti. Mamila me kamo?

- Tamo, gore. U brdo.

- Gluposti. Zašto bi to učinila?

- Zato - reče mirnim tonom. - Zato jer je ona vještica.

Bilo mi je dosta svega. I njezinih srnećih očiju i prijetvornog samilosnog smješka kojeg mi je uputila izgovarajući to. Zastao sam i udahnuo. Stisnuh šaku i zamahnuh prema njoj, namjeravajući je udariti, jako. Nije se niti pomakla i dalje me gledajući ravno u oči, a ja sam zaustavio šaku u zraku.

- Kako samo lažeš! - rekoh, naposljetku, spustivši šaku. - Kako samo lažeš! Ti si vještica, a ona je moja Valentina! Makni mi se s puta!

- Ne idi u brdo zbog nje. Ona je vještica.

- Otkuda ti to možeš znati?

- Ja to znam. Već sam imala prilike vidjeti kako djeluje. Svi mi znamo kako ona djeluje, odavno.

- Mi? Ma, tko ste to vi? Tko si ti, uopće? - upitah, potpuno zbunjen. - Tko si ti, ako nisi vještica?

- Nisam vještica, moraš mi to vjerovati - reče. - Nisam vještica. Ja sam Iskupljena.