25. ISKUPLJENI
U glavi mi se zavrtilo, morao sam čučnuti.
Ništa više mi nije izgledalo stvarno, niti sam mogao razabarati obrise svijeta kojega sam poznavao. Djelovali su prozirno, stakleno, krhko i lomljivo, oštro. Nisam znao za koju čvrstu točku bih se trebao uhvatiti, niti postoji li ona uopće. Prema Maritinoj priči, Valentina, Adam, Zvjezdana i Josip su se doista popeli na Dlakavo brdo i tu su se njezina i Valentinina priča poklapale, samo što je, po Maritinoj verziji, troje od njih ušlo u Vražje oko. Zvjezdana i Josip i Adam.
- A prilično sam sigurna - rekla je Marita dalje, - i da je upravo Valentina bila ta koja je nagovorila to troje klinaca da se popnu na brdo te večeri. Valentina nije ušla u Vražje oko. Jer je iz jednog takvog oka, jednom davno, već jednom i sama izišla. Ne na ovom otoku, reče Mirta, ali negdje, tko zna gdje i tko zna kada.
Takvih vražjih kuća, dodala je, ima posvuda i niti jedna ne izgleda isto.
Stara ruševna klet je stajala na rubu proplanka, nedaleko vikendice mojih roditelja. Roditelji su mi neprestano govorili kako tamo nema čudovišta, vještica, niti blijedog Vraga, mada sam ga sretao, često, u svojim snovima, kako me grabi i nosi, usput nemilosrdno tjerajući nepregledne kolone nesretnika, po uskom putu, prema svojoj ruševnoj kući. I vidio sam ga u kleti, ono, jednom.
A Iskupljeni postoje gdje god postoje i mjesta poput Vražjeg oka, reče Marita.
- Tko su Iskupljeni? Ljudi? - upitah.
- Ne, nismo ljudi. Jednom smo bili, ali sada više nismo - reče Marita. - Ja sam zaista ušla u Vražje oko i iz njega sam izišla. Isplazila, kako ti to kažeš. I da, zaista sam bila u njegovoj moći, dugo vremena. Kao i svi ostali Iskupljeni.
- Onda ti i jesi vještica.
- Bila sam, dugo vremena. Sve dok nisam, kao i ostali Iskupljeni, našla načina da se oslobodim njegovog utjecaja.
- Čijeg?
- Onog koji živi u brdu. Ti ga zoveš blijedim Vragom. Svatko do nas ima drukčiji naziv za njega, jer ga svatko drukčije i vidi.
- Kako se to radi? Kako se oslobađa od njegovog utjecaja?
- Ne mogu ti to reći, to svatko mora učiniti sam za sebe. I ne postoji jedinstven način kako to učiniti. Svatko to učini na svoj način, ako za to nađe snage.
- Baš kao i put do vražje kuće.
- Da.
- Ovo je ludilo - bilo je jedino što sam uspio izgovoriti.
- Jest, to nitko ne može poreći. Mi, Iskupljeni, smo se zakleli da ćemo odgovarati ljude od ulaska u vražje kuće i boriti se protiv vještica. Na kraju krajeva, mi bismo najbolje trebali znati kako se to čini, pošto smo i sami bili takvi, jednom.
- Valentina te se jako bojala.
- Imala je i razloga. Znala je da bih ju uništila, samo da sam je uhvatila. Tako rješavamo stvari sa onima koji ne pronađu dovoljno snage da se se sami odupru i koji i dalje tjeraju ljude u vražje kuće. A ti, ti si mi čudan. Govoriš o njoj kao da ona više ne postoji, a to nije istina.
- Ali inspektor je rekao da je mrtva. I blijedi Vrag mi ju je pokazao. Nije izgledala baš najzdravije.
- Zapamti: nije mrtva. Ona je vještica. Ona ne može umrijeti.
- Nikad?
- Prirodnom smrću, nikad. Ali može biti uništena.
- Ti je možeš uništiti.
- Da. Rekla sam ti to već.
- A vi? To jest, Iskupljeni? Možete li vi umrijeti?
- Mi možemo umrijeti, naravno i na tome smo zahvalni. Ali prije toga moramo obaviti svoj zadatak. Svatko do nas mora pomoći i odvratiti isto onoliko ljudi od ulaska u vražju kuću, koliko smo ih i natjerali unutra. Ili uništiti isti broj vještica, što se već dogodi prvo.
- Hmm. I kako tebi ide?
- Ne baš dobro. Tek sam na početku. A bila sam prilično uspješna vještica. Tko zna kad ću ponovno moći postati smrtnik, kao ti.
- Zašto bi to uopće htjela? Zar ti nije fora ovako, da ne možeš umrijeti? Ja bih to volio! Svi bi to voljeli!
- Ne bi. Nitko to ne bi volio. Vjeruj mi - reče i zašuti.
- Ali, zašto?
Nije odgovorila, samo je odmahnula glavom, tjerajući ružne komadiće sjećanja iz svijesti i znao sam da neću dobiti odgovor na to pitanje.
- A ono troje? - upitah. - Jesu li oni mrtvi?
- Oni jesu. Mi smo ih uništili, čim su izišli iz brda, nisu se niti snašli.
- Mi? Misliš, ti?
- Da, ja sam ih.
Rekla je to ravnodušno, hladno. Nije djelovala sretno, time što je učinila.
- A što si mi ti htjela pokazati? - upitah je dalje.
- Molim?
- Rekla si da si me one večeri zvala sa sobom do Dlakavog brda jer si mi htjela nešto pokazati. Što?
- Vražje stope. Htjela sam te nekako upozoriti na njih. Ima ih posvuda oko Dlakavog brda, ako pažljivo gledaš.
- To znam, blijedi Vrag mi je rekao da ih pratim i da će me dovesti do Dlakavog brda. Zašto si mi ih htjela pokazati?
- Da te upozorim da ih nikada ne slijediš, kojega god oblika one bile. Ali nisam znala da ti to već činiš.
- Tek sam maloprije počeo, ali više ih ne vidim. Odustao sam.
- Ne razumiješ. Te stope ne moraju biti vidljive, barem ne uvijek. One su poslagane oko svakoga čovjeka, od trenutka rođenja do same smrti, najprije neprimjetno i nenametljivo, a tek u trenutku kad taj netko, a to si u ovom slučaju ti, svjesno odabere put kojim ga one vode, onda postaju vidljive, olakšavajući ti potragu. Isto je i sa stopama koje vode drugim putem.
- Kojim?
- Suprotnim. Putem koji je u potpunosti suprotan onome koji vodi tamo kamo ti sada ideš.
Prema Dlakavom brdu i Vražjem oku.
- Ili sličnim mjestima - nastavila je. - Htjela sam te upozoriti, ali vidim da je kasno.
- Ja sam išao tamo jer sam htio uništiti blijedoga Vraga i sad sam već odustao od toga. A još je bolje ovo što si mi ispričala, jer ako se odlučim vratiti i uđem u Vražje oko, pa ga ne uspijem uništiti i ako on ne uništi mene, pridružit ću vam se kad iziđem i onda ćemo uništavati vještice, sve dok zajedno ne smislimo način kako doći do njega. Onda ćemo ga satrati.
- Uništiti tvog blijedog Vraga? Tko ti je rekao da se to može?
- Može se. On bi se trebao bojati.
- Govoriš gluposti, dragi moj. To se ne može napraviti. Najbolje što možeš učiniti jest nagoditi se sa njime, ali to ti nikad ne bih savjetovala. To nikada.
Zašutio sam.
- A ako te sasvim sebično zamolim da ne odeš gore? Bi li mi ispunio želju? - upitala je.
- Sebično? - nisam je najbolje razumio.
- Sebično, da. Zbog sebe. Ako ne odeš, bit ću korak bliže iskupljenju. Zbog toga.
- Ah, razumijem.
- Ne razumiješ. Ali razumjet ćeš - reče i zastane na trenutak, smješeći se. Primjetio sam tračak sjete u njezinom smješku.
- Nisu vražje stope jedina stvar koju sam ti one večeri htjela pokazati, znaš - reče konačno.
- Nisu?
- Nisu.
- Nego?
- Nego...
Dlanom mi dotakne obraz i dalje se smješeći, a zatim mi rukama prekrije oči i prošapće.
- Gledaj tiho, ljubavi moja. I ne remeti prošlost.
Svijet oko mene se zavrtio i više nisam bio u kanjonu. Nalazio sam se u nečijoj sobi, tihoj i punoj knjiga, nisam je raspoznavao. Pa ipak, činila mi se neobično bliskom. Baš kao što mi se poznatom učinila i Marita. Mada sam bio svjestan kako je nikada prije u životu nisam vidio, bila mi je neobjašnjivo poznata, još od prvoga trenutka.
Sada sam shvatio zašto.
Slike koje ne mogu objasniti drukčije, osim kao isječke prošlih života, jurnu mi kroz um, ispunjavajući me sjećanjima (jesu li to zaista bila sjećanja?), bojama i mirisima nekih tuđih, već odavno proživljenih života.
Bio sam ranjen u prvom svjetskom ratu, a ona me liječila u poljskoj bolnici, trebao sam biti žrtvovan nekom bijesnom bogu, davno, negdje u Južnoj Americi, a ona me svojim lukavim spletkama spasila, trebao sam završiti pod nogama neke divlje zvijeri čiji oblik niti uz nabolju volju nisam mogao prepoznati, a ona me u zadnji tren povukla u stranu, u spas. U nepoznatoj sobi, tihoj i punoj knjiga, živjeli smo skromno i mirno, shvaćao sam, a ona je unosila veselje i vedrinu u naš običan i pomalo dosadnjikav život, kreveljeći se i nasmijavajući me.
Ona je uvijek bila tu, pored mene.
Marita.
Pomaknula je ruke sa mojih očiju i nasmješila se kad sam se ponovno našao u kanjonu, pored nje. Još je neko vrijeme zadržala dlanove na mojim obrazima.
- Znao sam da si mi odnekud poznata - rekoh, ne uspjevajući sabrati misli, niti ne trudeći se.
Oči su joj blještale.
- Opusti se - reče. - Možda ništa od ovoga nije stvarno.
- Misliš?
- Ne znam. Ali vjeruj mi - reče. - Trebao bi ostati samnom. Ne želiš ići tamo.
Nasmješih se.
- Niti ne mogu, ne brini - odvratih. - Nisam uhvatio sedmu stopu. Niti ne znam kamo trebam ići. Blijedi Vrag mi neće pokazati osmu stopu.
- Jesi li siguran? - reče i spusti pogled prema dolje, prema tlu.
Dovoljno je dugo gledala u tlo da i sam pogledam dolje.
Osma stopa je provirivala ispod mojih tenisica.
- Na pravom si mjestu, ne brini - reče Marita. - Na tebi je da odabereš.
Zurio sam u osmu stopu.
- Još te jedna stopa čeka. To ćeš morati sam. Ja moram otići.
Podigao sam pogled, a ona je već bila nekoliko koraka udaljena od mene. Jedno pitanje mi samo od sebe padne na pamet, potpuno netipično za četrnaestogodišnjaka. Ne znam otkuda se stvorilo, tek, morao sam ga postaviti.
- Čekaj! - uzviknuh, dok se udaljavala, ne gledajući me. - Jesam li bio dobar? Mislim, prema tebi? Nakon što si me u svakom životu spasila? Kakav sam bio prema tebi? Jesam li bio zahvalan? Jesam li te dovoljno volio?
Nije se okrenula. Samo je podignula ruku i provrtila dlanom nekoliko puta po zraku. Znao sam što to znači, sada, kada sam bio upoznat sa našim prijašnjim životima.
Kakva ti je bila kava?
Provrtila bi dlanom nekoliko puta po zraku kad god bi mi htjela dati do znanja da se baš i nisam iskazao. Previše ili premalo šećera.
Što misliš o odlasku u kino?
Provrtila bi dlanom nekoliko puta i kad joj se neka ideja baš i ne bi svidjela. Mogli bi otići u kino, ali bih radije ostala kod kuće.
Hoćeš li mi biti žena?
U jednom od života, to sam je pitao, sjetio sam se. Nekoliko puta je provrtila zrak dlanom. Ne baš nužno, htjela je reći. Nisam se mogao sjetiti jesam li je na kraju, u tom životu, oženio ili nisam. Vjerojatno je bilo svejedno.
Jesam li te dovoljno volio?
Nisi se baš iskazao, pokazala mi je, vrteći dlanom po zraku, a zatim je nestala iza jedne stijene.
Ona beznadnost, onaj očaj i zdvajanje koje sam osjetio nakon izlaska sa ispitivanja u mjesnoj zajednici, ponovo se obruši na mene, strahovito. Podignuh nogu sa osme stope i potrčah za Maritom. Nije mi trebalo više od nekoliko sekundi da dotrčim do stijene za koju je zašla, ali nje tamo više nije bilo.
Deveta stopa se nalazila na zidu kanjona, pored uskog procjepa, dovoljno širokog za jednog čovjeka. Ili dijete.
Imao sam četrnaest godina.