26. DEVETA STOPA

Izbor koji mi se nametao bio je nepošten i bio sam jako ljut zbog toga. Imao sam samo četrnaest godina i smatrao sam kako dijetetu te dobi (mada bih se tada jako naljutio na bilo koga tko bi me nazvao djetetom), nipošto ne bi smjele na razmatranje biti stavljene opcije koje su mi se nudile. 

Uđi i osveti Valentinu. / Nemoj ući unutra i pomozi Mariti

Marita ti je pomagala u tvojim prošlim životima. / Sve je izmislila.

Valentina je vještica. / Marita je vještica. 

Niti jedna od njih nije vještica. / Obje su vještice.

Žele ti pomoći. / Žele ti nauditi.

Ovo se zaista događa. / Ništa od ovoga nije stvarno. 

Cujzek mi vjeruje. / Samo se pravi, da me ne povrijedi.

Adam i Zvjezdana i Josip su mrtvi. / To je van svake pameti, sigurno su živi.

Valentina ih je nagovorila da se penju. / Marita ih je nagovorila.

Blijedi Vrag postoji, stvarno sam ga vidio. / Samo mi se učinilo.

Špija te još uvijek čeka. / Autobusi su vjerojatno već krenuli.

Trebao bih se vratiti. / Ne, trebao bih nastaviti.

Stajao sam ispred procjepa i rukom doticao devetu stopu. Ne zbog toga jer sam se bojao da će nestati, ne. Bio sam, dapače, posve uvjeren da će ostati ovdje, na zidu i pokazivati mi put, što god ja u tom trenutku napravio. Mogao sam je slijediti i ući u uski procjep. Mogao sam se okrenuti, vratiti u hotel i otići kući, roditeljima. Deveta stopa će zauvijek ostati ovdje, čak i kad se, ako se, vratim za deset godina, kao podsjetnik.

Netko neće biti zadovoljan mojom odlukom. 

Nekoga ću povrijediti, što god odlučio.

Nekome ću morati okrenuti leđa.

Stajao sam. 

Dugo.

Sam.

Stiskao sam Cujzekovu krunicu u džepu, nekako se ludo nadajući da će mi time odluka biti olakšana. Da će mi taj njegov dragi i predragi Bog pomoći u odluci koju treba donijeti. Meni, nevjerniku. Zatvorio sam oči i pokušao izgovoriti neku od Cujzekovih molitvi i zatražiti pomoć. Nisam znao. 

Onda sam odustao.

Zašto bi mi se taj Cujzekov Bog uopće obraćao, čak i ako postoji, razmislio sam? Zašto bih se ja, uopće, obraćao njemu? Ne treba mi Cujzekov Bog. Mogu i sam donijeti odluku. Izvadio sam krunicu koju mi je dao, ispustio je sa dlana i promatrao je kako pada. Tračak prašine se uzdigao kad je dotakla tlo. Odlučio sam: što god učinio, to ću učiniti ja, nitko drugi. Sam ću preuzeti odgovornost za posljedice, kakve god one bile. Neću se skrivati iza Boga, čak i ako taj stari čičica postoji. Neću se skrivati iza bilo koga.

Marita je bila uz mene, kroz sve moje živote, pod uslovom da je ono što sam maločas gledao i osjećao, bila istina. Meni se činilo kao da jest, tako sam to osjećao. I svaki puta sam je iznevjerio. Zbog čega bih, onda, mogao očekivati da će ovaj puta biti bilo što drukčije?

Valentinu je možda ubio blijedi Vrag, a možda i nije. Možda bih je mogao osvetiti, možda ne. Ako je zaista vještica, to je neće natjerati da se promjeni. Ili možda hoće?

Odlučio sam ne ući.

Okrenuo sam leđa Valentini i Adamu, Zvjezdani i Josipu. A zapravo sam okrenuo leđa samo svojoj taštini i luđačkom planu u kojemu sam je trebao natjerati da se zaljubi u mene. Marita mi se učinila stvarnijom. Pa sam odabrao nju.

Nisam se okretao dok sam trčao nazad. Pored osme stope, koja se ponovno pojavila, sedme, koja se i dalje nalazila visoko na nebu, šeste, koja je ponovno spuznula niz stijenu i ponovno se nalazila u samom njezinom podnožju, možda čekajući nekog drugog luđaka koji će obaviti taj put do samoga kraja, trčao sam pored pete, četvrte, treće i druge stope. Izlazio sam iz kanjona, veseo, zadovoljan. Konačno ću se pokazati pred Maritom kao čovjek. Konačno ću joj se odužiti, pokazati joj kako nije uzalud trošila svoju ljubav i upornost na mene, bezvrijednoga. Ako joj moje odustajanje imalo pomogne, živjet ću stretno do kraja života, čak i ako je više nikada ne vidim. Jednom ću se vratiti na ovaj otok, zakleo sam se, i provjeriti kako stvari stoje. Je li se iskupila? Je li još uvijek primorana uništavati vještice? Jesam li je zaista poznavao? Je li sve ovo zaista stvarno? Ili ću se sutra ujutro probuditi u krevetu i zaključiti da sam sve to samo sanjao?

Trčeći prema prvoj stopi, odlučih stati na nju, ne znam zašto. Možda sam tako htio samome sebi dokazati da okrećem leđa svemu što se u ovome kanjonu moglo dogoditi, možda sam tako htio pljunuti blijedom Vragu u lice, narugati mu se i jasno mu dati do znanja da ništa što je pokušao nije bilo dovoljno da me namami u njegovu kuću, možda sam samo htio što prije izići van, ne znam.

Trčeći, nagazio sam na prvu stopu, naopačke.

Nešto me odbaci visoko u zrak.

I pljusne nasred ceste, nekoliko desetaka metara ispred autobusa, onog našeg, pohabanog autobusa, sa kojim smo stigli na otok, čiji je vozač ponovno igrao ruski rulet protiv stravičnih provalija koje su jurile pod njim, sa njegove desne strane.

Taj isti vozač me na vrijeme opazi i počne kočiti. Ali nalazio se na nizbrdici i od naglog kočenja stražnji mu je kraj autobusa proklizao. Vozač drugog autobusa, u kojemu su se nalazili učenici razreda drugarice Čajčić, me nije mogao vidjeti. On nije na vrijeme zakočio. Udario je u stražnji kraj prvoga autobusa, punim gasom.

Oba autobusa su se, zatim, jedan za drugim, neumoljivom fizikalnom dinamikom, pred mojim očima prevrnula jednom, pa drugi put, probila zaštitnu ogradu na rubu ceste i survala se u ponor, dolje.

Tim su se autobusima oba razreda vraćala kući. Špija me vjerojatno čekao do zadnjeg trena, pa kad je shvatio kako se na namjeravam pojaviti, odlučio je poslati učenike kući, na trajekt, zatim na vlak, pa kući. Ne znam je li mislio otići zajedno sa njima, ili se vratiti nakon što ih ukrca na trajekt, ili vlak, tek, i on je bio tamo. Sjedio je do vozača prvoga autobusa, kao što je to uvijek i činio i pažljivo pratio cestu. Možda je upravo on obratio vozaču pozornost na nešto što se odjednom našlo na cesti, nekoliko desetaka metara ispred njih. Možda nije vidio ništa. 

Ali dok su probijali zaštitnu ogradu, prednji dio prvoga autobusa je bio okrenut prema meni i kroz razbijeno vjetrobransko staklo, vidio sam ga. Špiju. Kako me gleda. Začuđen. Šokiran. Gotovo me moleći za pomoć. Mislim da sam čak podigao ruku i mahnuo mu u znak pozdrava, glupo. Naravno, nije mi odvratio. 

Zatim su počeli padati, dolje, u provaliju. Najprije prvi, pa drugi autobus. Usporeno. Kao da mi daju dovoljno vremena da ih povučem nazad. Tiho, kao da me ne žele uznemiravati. 

Jedino što sam čuo bilo je udaranje mojega srca. 

I moji udisaji.

Bili su duboki. I široki. Kao da cijeli svijet pokušava doći do zraka. 

I moji izdisaji. 

Bili su polagani. I smireni. 

Dugi. Kao da cijeli svijet umire.