27. PODNOŽJE
Dlakavo brdo je bilo dobro zaštićeno od slučajnih namjernika, duboko u kanjonu, iza dugačkog tunela, sakriveno u njedrima velikoga planinskoga lanca. Svejedno, svjetlost punoga mjeseca je nekako pronašla put do njegovih obronaka.
Stajao sam neko vrijeme u njegovu podnožju i promatrao ga, uvlačeći ruke duboko u džepove i stiščući ramena, pokušavajući se tako zakloniti od naleta vjetrića koji je odjednom zapuhao. Nije to bio hladan vjetar, niti je donosio kišu i nitko se zbog toga vjetra ne bi trebao zabrinuti za svoje najdraže koji su te noći isplovili na ribe ili su plovili morem iz bilo kojeg drugog razloga. Bio je to običan kasnoproljetni povjetarac, neodređenoga smjera, varljive jačine, nestalan i zanemariv. Nikako nije trebao predstavljati bilo kakvu prijetnju, bilo kome.
Pa ipak, naježio sam se od njegova dodira.
Dlakavo brdo se nalazilo predamnom, tiho i spokojno. Pokušavao sam uhvatiti neki zvuk sa njegovih golih obronaka. Okretao sam glavu lijevo i desno i bezuspješno žmirio u nadi da ću time izoštriti sluh i uhvatiti barem neki, mali, kratki i najtiši šušanj, bilo što. Sklopljenih očiju, iščekivao sam dokaz koji bi mi dao do znanja kako Dlakavo brdo ipak nije posve mrtvo.
Nisam ga dočekao.
Zagledao sam se u njegov vrh. Nije bio daleko, niti je bio nepristupačan, a pogotovo nije bio neosvojiv. Naprotiv, stazice koje su do njega vodile bile su posve pitome i blaga nagiba, pa ni najlošijem penjaču, ni u kojem slučaju, ne bi smjelo biti potrebno više od četrdesetak minuta da bi ga posve osvojio. Sat vremena uvrh glave, uračunamo li i kratki predah, ukoliko nam je potreban. Zaista, na Dlakavo brdo se mogao popesti bilo tko, ako ga je znao pronaći.
No, rijetki su ga pronalazili.
A ja sam bio među njima.
Deveta stopa me čekala, kao što sam i pretpostavio, tamo gdje mi se i ukazala - pored uskoga procjepa u zidu kanjona. Uopće nisam razmišljao kad sam došao do nje, jer za to nisam imao razloga. Jer, već sam odlučio. Ušao sam u procjep, uzak, dovoljan za samo jednog čovjeka. Da, ili dijete.
Učini mi se kako se dugo provlačim kroz vlažan i taman tunel u kojemu se teško disalo. Niz stijenke tunela, čini se, cijedila se nekakva kiselina i svaki puta kada bih ih dotaknuo, zapeklo me. Smrad je bio nepodnošljiv. Grizao me za oči, usta i uši. Pokušao sam se probijati kroz tunel sklopljenih očiju, ali me kiselina pekla po dlanovima svaki puta kada bih njima prošao po stijeni, pa sam odustao. Oči su me pekle, a pluća se htjela raspuknuti. Svejedno, morao sam dalje. Povratka, za mene, nije bilo.
Dugo sam stajao na cesti, nakon što su se autobusi survali u provaliju. Najprije se nisam mogao pokrenuti. Nadao sam se da će, ostanem li dovoljno dugo nasred ceste, naići neki automobil. Nadao sam se, oh kako sam se nadao, da će vozač biti - barem na trenutak - zaokupljen nečime drugime, možda tjeranjem neke muhe, ili mjenjanjem kazete u auto-radio, i da me neće na vrijeme vidjeti. Nadao sam se da će voziti dovoljno brzo i da neće uspjeti skrenuti. Nadao sam se da će me udariti.
Nije mi bilo bitno da smrt bude trenutna, niti da ne bude bolna. Bio sam spreman pretrpjeti sve moguće boli i najdulje trenutke umiranja, samo da umrem. Da se sve to svrši. Vjerovao sam kako sam barem to zaslužio. Umrijeti, jer sam skrivio smrt dvaju razreda. Otprilike pedesetak djece, više - manje. Nije loše za jednog četrnaestogodišnjaka. Možda će jednom netko napisati kjnigu o meni, pomislih. Samo da poginem.
Pa ipak, nije se pojavio niti jedan automobil.
Prišao sam mjestu na kojemu su autobusi probili ogradu i survali se u ponor. Iz dubine provalije sukljao je gust dim, a mislim da sam odozdo nekoliko puta čuo i vrištanje, kada mi se sluh konačno povratio, nakon što sam oglušio u trenutku kad su autobusi usporeno počeli padati u provaliju. Stajao sam na rubu ponora i gledao dolje. Nakon nekog vremena, više nisam čuo niti jedan vrisak.
Pomislio sam se baciti dolje, ali sam odmah shvatio kako sam prevelika kukavica da bih to učinio. Kad bih se bacio, umro bih, sasvim sigurno, ali bih se prije toga udario u jednu, drugu, treću i tko zna još koju stijenu i to bi mi odvalilo rebra, noge, lubanju i tko za što još sve. Rekoh već - nisam imao ništa protiv sporog i bolnog umiranja, ali pod uslovom da me ubije netko drugi. Sam to nisam bio u stanju učiniti.
Dugo sam stajao nad ponorom, zatim sam se odlučio vratiti u kanjon.
Više nisam imao kuda, niti me više bilo što zanimalo. Ako je blijedi Vrag vodio cijelu ovu igru samo zato da bih ušao u njegovu kuću, pobijedio je. Ući ću k njemu. Više nisam bio siguran niti što ću unutra činiti, niti hoću li ga pokušati uništiti, hoću li izići van kao vještica (ok, vještac) i hoće li me Marita i Iskupljeni loviti? Hoće li se ona obrušiti na mene s posebnim bijesom i željom za osvetom, zbog sve one ljubavi koju joj, životima, nisam uzvraćao? Hoću li sam pronaći načina da se svemu tome oduprem i da postanem jedan od Iskupljenih, kasnije, nakon mnogo godina? Nisam imao odgovore na ta pitanja. A ako je sve ovo stvarno istina, pomislih, onda je svijet stvarno sjeban i taj je Cujzekov Bog stvarno sjeban Bog zajedno s njime - ako taj Cujzekov Bog uopće postoji - kad dopušta da se ovakve stvari događaju.
Bog nema previše milosti, reče mi jednom Cujzek, on je takav.
Ma da? Ozbiljno?
Špija nam je rekao da se nećemo penjati na Dlakavo brdo, čak i ako pronađemo put do njega. Ali Špija je sada bio mrtav, ležao je negdje u ponoru, razbijen na stijenama, zajedno sa ostalim učenicima, ne jednog, nego dva razreda i ne jednim, već dva vozača.
- Znači, nećemo se penjati. Je li tako? - upita Špija naš razred, davno.
- Neećeemoo! - poslušno su zapjevali, svi osim mene i Cujzeka (koji je sada isto ležao tko zna gdje i tko zna u kojem stanju, vjerojatno mrtav).
E, to ćemo tek vidjeti, pomislio sam tada.
Blijedi Vrag se negdje grohotom smijao.
- Nećeš se usuditi ući - rekao mi je, ne ukazavši se.
- E, to ćemo tek vidjeti - ponovio sam samome sebi u bradu i tada, stojeći u podnožju Dlakavoga brda, buljeći u njegov vrh.
Tamo, na vrhu, nalazilo se Vražje oko. Tamo, na vrhu, kažu, skupljaju se vještice. Kažu još kako nitko ne zna točno što se događa sa onima koji sakupe hrabrost i odu gore.
Tada, te noći, u podnožju mrtvog brda, mogao sam nabrojati milijun razloga zbog kojih se nisam trebao penjati.
A postojao je samo jedan zbog kojega sam to morao učiniti.