28. DRUGA OBALA

Nije bilo teško. Popesti se. Nitko i ništa me nije ometalo. Nikakvih jasno označenih granica o kojima mi je Valentina pričala, niti spaljenih stabala nisam vidio. Ako je Valentina i govorila istinu i ako se prije nekoliko dana zaista popela na Dlakavo brdo, ono joj se sasvim sigurno ukazalo nešto drukčijim nego meni. No, ništa od toga me više nije zbunjivalo i prihvaćao sam sve, bez mnogo razmišljanja. Popeo sam se na vrh. Nisam znao što da tamo očekujem.

A ispred mene se nalazilo jezero. Zapravo jezerce - malo, maleno, skoro lokva. Bistra i čista. Prozirna do samog dna.

Zar je ovo Vražje oko, upitah se? 

Toliko vike oko ničega, pomislih. 

Ovo je samo obična lokva, zaključih.

Ovdje zasigurno ne stanuje blijedi Vrag.

Proći ću jednom kroz nju, odlučih.

Zatim sam ugazio u nju. Činila se plitkom, ali sam odmah utonuo do pojasa. Činila se bistrom i mirnom, ali voda se istoga trenutka zamutila, a površina uzgibala. Rub koji je opasavao tu neuglednu lokvu odjednom postane obala, neka daleka i nedostupna, koja se naglo udaljavala od mene. Pružih ruku, pokušavajući je doseći prije nego li ode van mog dohvata, no, zakasnio sam.

Obala nestane iz mog vidokruga, a ja ostanem sam, nasred crnog jezera. Ili je to sad već bilo more? Možda me blijedi Vrag odbacio negdje na pučinu, kao što me odbacio i pred jureće autobuse. Možda će se sada dogoditi još neka nesreća? Možda me pregazi neki brod, pomislih. Titanic, po mogućnosti. 

No, nije se dogodilo ništa, barem ne toga trena, pa odlučih kušati tu crnu vodu, da barem po tome shvatim gdje se nalazim. Ipak je bila slatka. Znači, nisam se nalazio u moru. Još jednom se ogledah oko sebe. Ništa.

Odjednom, tisuće ledenih noževa probode mi tijelo. Zamrznem se i ukočim. Ledena voda me prekrije cijelog i povuče k sebi, u dubinu. Zatvorenih očiju, ludo se ponadah kako jezero nije preduboko i kako ću za koji tren nogama dotaći dno, no nije bilo tako. Otvorih oči, još uvijek pod vodom i pokušah vidjeti gdje se to dno, zapravo, nalazi. Nisam ga vidio. Ili je bilo premračno ili to dno uopće nije niti postojalo. Tonuo sam u hladni, ledeni grob.

Tada - tek tada - uhvati me paničan strah. Strah od dubine, strah od nepoznatog, strah od utapljanja, od smrti, bilo čega - svega toga zajedno, svejedno. Pluća su mi pucala i znao sam kako neću još dugo izdržati.

Pa zamahnem prema gore. Jednom, dvaput, sedam puta. Sto puta.

Prestadoh tonuti i polako, sasvim polako, počeh se kretati u suprotnom smjeru. Izranjao sam. Trebala mi je cijela vječnost i nemam pojma kako su to moja pluća izdržala, ali jesu i da sam imao vremena razmišljati, sasvim sigurno bih bio vrlo ponosan na njih. No ništa slično mi nije tada palo na pamet. Radio sam i radio. Rukama, nogama, cijelim tijelom. I uspjevalo mi je. Konačno dočepah se površine, pa izronih.

Hvatao sam zrak, ne osjećavši ništa. Prsti su mi obamrli, a noge kao da više nisu postojale. Ledena voda je uzela danak. Nisam se bio u stanju niti pokrenuti, ali morao sam.

- Ma zaboravi ovo - rekoh samome sebi, boreći se za dah, dok me voda rezala sa svih strana. - Zaboravi ovo! Hoću van.

 Nisam znao na koju bih stranu trebao poći. Jednostavno, odlučih se za onu prema kojoj sam bio okrenut. I počeo sam plivati.

Srce mi je bubnjalo tako jako da nisam bio siguran čujem li išta osim tih snažnih i ubrzanih ritmičkih udaraca. Voda se komešala oko mene, ali ja je nisam čuo. No, nije me to brinulo. Morao sam plivati, samo to je bilo potrebno. Ne zaustavljati se, ne osvrtati se, ne razmišljati, samo plivati. Jedino tako sam imao šansu preživjeti. 

I nastavio sam.

Plivao sam najbolje što sam znao, dugo. Pljeskao sam po vodi, nadajući se da će se zvuk vratiti, ali se to nije dogodilo. Nisam znao gdje se nalazim, niti kamo idem, ali si nisam mogao dopustiti da ijednu sekundu razmišljam o tome. Vidio sam jedino vodu i plavičastu maglicu koja se naglo, gotovo prijeteći spustila na jezero tik ispred mene. Hladnoća mi je lomila kosti i čupala mi kožu, ali sam nastavio i niti u jednom trenutku nisam pomislio prestati. Ušao sam u plavičasti dim. Nisam znao koliko sam dugo plivao, mogli su proći sati, dani ili tjedni, bilo bi mi svejedno. Dobio sam neku novu snagu, neki novi uzlet i nisam namjeravao prestati. Pomislio sam kako bih ovako mogao nastaviti do kraja života.

Plivao sam snažno, plivao sam muški i prema svojim procjenama, mogao sam već preplivati i sve oceane svijeta, mogao sam doći već na pola puta do Mjeseca, do Saturna, ako je trebalo. Nisam se namjeravao zaustavljati.

Odjednom, hladnoće nestane.

Odjednom, postane toplo i voda me više nije štipala. Tek sam tada zastao i, zadihan, još jednom pogledao oko sebe. I dalje nisam vidio ništa, osim mirne i blage, plavičaste maglice. Negdje gore, iznad nje, nalazio se pun Mjesec, sakriven duboko u njezinim velovima, no ipak nedovoljno da bi prikrio svoj zluradi smješak. Vidio sam ga, starog gospodina. Bio je tamo, gore na nebu, gdje i obično obitava i bio sam siguran kako mi ne namjerava pomoći. Odjednom, osjetih i umor.

Obala je mogla biti kilometrima udaljena u bilo kojem smjeru i odlučih, zasad, ostati na mjestu. Bilo mi je toplo i ugodno. Nisam se trebao više truditi. Bilo mi je svejedno što će se slijedeće dogoditi. Više nisam imao snage ni za što.

Zatim se, ravno ispred mene, maglica razrijedi.

Pomicala se u stranu, ili je nestajala u zraku, svejedno. Nestvarno plava, pusta obala ukaže mi se, sasvim blizu, možda nekoliko desetaka metara i ja osjetih neodoljivu želju krenuti prema njoj. Zamahnuh rukom i pljusnem po površini vode. Zvuka i dalje nije bilo, ali se i dalje nisam osvrtao na to. Bio sam premoren, a hladnoća koja mi je ostala u kostima i dalje me grizla iznutra. Morao sam doći do obale i stati na čvrsto tlo. Znao sam kako će onda sve biti u redu, samo da ga se dočepam. Zamahnuo sam rukama jednom, dvaput, triput i bio sam posve siguran kako ću za koju minutu biti na sigurnome. Onda se na obali nešto pomaklo. 

Zastao sam i još jednom se osvrnuo. 

Kao, je li ovo još netko vidio, ili se meni to samo pričinjava?

Iza mene je bio mrak, oko mene plavičasta maglica, a ispred mene, na obali jezera, nejasna, crna prilika. Bio sam sam, naravno. Osim te crne siluete.

Širila je ruke prema meni, u znak dobrodošlice.

- Preplivao si skoro čitavo jezero. Tisuću svjetova je iza tebe, a od ove obale te dijeli samo nekoliko zaveslaja  - začuh glas, koji je dolazio odasvud. -  Ovo je druga obala. No, još uvijek se možeš okrenuti i vratiti, ako to želiš.

Iznenađen naglim povratom sluha, pljesnuh rukom po površini vode. Ali nisam čuo pljesak vode. Pljesnuh još jednom. Ništa.

- Možeš se vratiti i nitko te ne može natjerati da iziđeš na ovoj strani - rekao je glas ponovno.

Nisam bio siguran govori li to prilika sa raširenim rukama ili netko drugi. Nisam mogao procijeniti niti koliko je visoka ili velika, pošto se na pustoj obali pored nje nije nalazilo ništa sa čime bih ju mogao uporediti. Također, nije to bio glas koji sam ovdje, na vrhu Dlakavoga brda, očekivao. To nije bio glas blijedoga Vraga.

- Tko si ti? - mislim da sam upitao, ali nisam čuo niti zvuk vlastitih riječi.

- Ali ako se odlučiš vratiti - nastavio je glas, ne obazirući se na moje pitanje, - onda moraš biti svjestan čemu se vraćaš.

Sve oko mene se vrati u tamu i više nisam vidio niti plavičastu maglicu, niti crnu siluetu.

- Ako se odlučiš vratiti - reče glas. - Čeka te ovo.

Voda ponovno postane hladna. Oštri noževi me ponovno razrežu. Tisuće ledenih igala mi se ponovno zabije u tijelo i netko ih stade uvrtati, bijesno i neljudski. Vrisnuo sam. Obala sa koje sam krenuo, ukazala mi se u daljini. Mislim da sam na njoj vidio veliki zbor, prepun spodoba blijedih, neraspoznatljivih lica i dirigenta, leđima okrenutog prema meni. Bio je to moj razred i onaj drugi razred, koji se survao u provaliju u drugom autobusu. Nisam im trebao razaznati lica da bih to shvatio. I Valentina je bila tamo, pa i Adam, Zvjezdana i Josip. Učini mi se kako svi zajedno nešto pjevaju, ali ih nisam mogao čuti. Mogao sam odlučiti vratiti se do njih, rekao je glas. Preplivao sam tisuću svjetova, rekao je glas. Slijedećih tisuću, rekoh samome sebi, nikako ne bih mogao. Ruke mi se zgrče od hladnoće. I noge. Nisam više bio u stanju lamatati po površini i učini mi se kako ću se utopiti. Voda mi je ulazila u nos i oči, a ruke otkažu svaku poslušnost.

- Ako se odlučiš vratiti - rekao je glas, - ti ćeš možda i preživjeti, ali će oni sasvim sigurno i dalje biti mrtvi. Ako se vratiš, to je ono što te čeka. A ovdje...

Glas na trenutak zastane, pa nastavi.

- ... ovdje je druga obala i ovdje se sve može dogoditi istovermeno. Ili ništa. Ovisi.

Htio sam odgovoriti, upitati nešto - bilo što - jer mi ništa nije bilo jasno, ali me niti jezik više nije slušao. Cvokotao sam, promrznut i zgrčen. Hvatao sam zrak, umjesto da bilo što suvislo kažem. Do obale sam trebao preplivati još tisuću svjetova. 

Tamo me čeka zbor blijedih lica.

Ili samo dvadeset zaveslaja. 

Tu se nalazi druga obala. Tu se sve može dogoditi istovremeno, ili ništa. Pogotovo jer nisam imao pojma što bi to trebalo značiti.

Ako se odlučim vratiti, oni će sasvim sigurno i dalje bi mrtvi. Ili ću izići na drugoj obali, ako produžim. Ali što će se u tom slučaju dogoditi, pokušao sam razmišljati, ali nisam mogao. Hoće li oni, onda i dalje biti mrtvi? Zar je moglo nekako drukčije? Pogledao sam još jednom prema dalekoj obali, zatim prema crnoj prilici koja me čekala širom raširenih ruku, ovdje, sasvim blizu.

Zapravo, nisam niti imao o čemu odlučivati. Ako će oni (Valentina, Adam, Zvjezdana, Josip, Špija, Ofčar, Cujzek, Jagoda, Mokri...) i dalje biti mrtvi tamo, a ovdje bi se moglo dogoditi nešto drugo, onda.

Stvarno. Nisam. Imao. O. Čemu. Razmišljati.

Posljednjim snagama, zaplivao sam prema drugoj obali. Učini mi se da iza sebe, izdaleka, čujem zbor kako pjeva, no nisam se osvrtao. Kako sam se približavao drugoj obali, crna je prilika lagano blijedila. Kad sam se uhvatio za obalu i prevalio na čvrsto tlo, posve je nestala.

Hvatao sam zrak i naprije sam gledao nebo, koje je ponovno bilo vedro, puno zvijezda, sa punim Mjesecom obješenim točno iznad moje glave. Zatim pogledah prema obali na kojoj se trebao nalaziti zbor. No tamo više nije bilo ničega. Niti obale, niti zbora. Pridignuh se. 

 A ispred mene zasja svjetlo. Blještavo, jako, sjajno. 

Gutalo je mrak oko sebe i učini mi se kako lebdi iznad tla, točno ispod blijedog Mjeseca. Nije se ništa posebno događalo sa tim svjetlom, osim što je mirno lebdjelo nad tlom. Ustao sam i prišao mu.

U njemu, vidjeh.

Stara ruševna klet se nalazila na kraju uske stazice otkada sam znao za sebe i nikad nisam prestao vjerovati da u njoj stanuje blijedi Vrag. Viđao sam ga, često, u svojim snovima kako me proganja i nemilosrdno tjera nesretnike, uskim putem, pored vikednice mojih roditelja, prema svojoj kući. Kao dijete, često sam i obilazio tu klet, ali nikada nisam ušao u nju, osim jednom, sa ocem, kada u njoj nije bilo ničega. No to me nije prevarilo. Znao sam da se blijedi Vrag samo sakrio, što sam samome sebi i potvrdio, nešto kasnije, ono, jednom.

U svjetlu, stara je klet ponovno stajala predamnom. Više nisam bio dijete i oko mene nije bilo nikoga. Vrata stare kleti su bila širom otvorena, a unutra je vladao mir. Sada otac nije bio sa mnom i nije me mogao pratiti, pa njegovo prisustvo ovoga puta nije moglo otjerati blijedog Vraga i natjerati ga na skrivanje. Nije bilo niti mame, da me utješi kaže mi da je sve ovo samo san. Pogledao sam svijet oko sebe i učini mi se kako ga gledam posljednji put. Nalazio sam se tamo gdje sam odlazio kao dijete, na mjestu kojega sam sa najviše bojao. Klet me čekala i njezina su vrata bila širom otvorena. 

A unutra je bio blijedi Vrag. Ili nije. 

Možda je unutra bio Cujzekov Bog. 

A možda ništa od toga nije bilo stvarno. 

I ja sam ušao.