29. VRAŽJE OKO

- Došao si.

- Rekao sam da ću doći.

- Nitko nije vjerovao da ćeš to zaista i učiniti.

- Nisam niti ja.

- Pa što sada želiš? Sada, kada si tu?

- Ne znam.

Trenutak tišine. Zatim isti, neugodan glas. Ovaj glas sam poznao.

- Morao bi znati. Inače ništa od ovoga neće imati smisla.

- Znam.

- Onda razmisli. Još uvijek imaš nešto vremena.

Zatim sam ostao sam. Prisustvo koje sam osjećao uz sebe je nestalo, povuklo se i ostavilo me samog. Nisam žalio zbog toga. Nije to bilo dobro prisustvo, niti je djelovalo umirujuće, naprotiv. Bilo je divlje i nezatomljeno, ružno i iscereno. Nisam ga vidio, ali sam ga takvim osjećao cijelim bićem. Bilo je posvuda i dolazilo je odasvud. Sada me ostavilo samog, u tmini svoje kuće. Da razmislim.

Došao sam te uništiti, trebao je glasiti odgovor, znam. Došao sam se razračunati sa tobom, trebao sam reći. Bio sam toga svjestan i sa tom sam namjerom i ušao u Vražje oko. No, ovdje se sve izmjenilo. Ovo je druga obala. Znao sam da, što god se dalje dogodilo, rješenje nikako neće moći biti jednostavno. Nisam bez razloga ostavljen sam, u tmini njegove kuće. Morao sam dobro razmisliti što želim. Još uvijek sam imao nešto vremena.

Onda začuh nešto. Pored sebe. Ne tako daleko.

Nešto se pomaklo. Pa zašuštalo. Pa se pomaklo ponovno.

Netko je pored mene disao.

Teško, bolno i plitko.

Zaustavih dah.

Potpuno sam se ukočio, ne želeći napraviti niti najmanji pokret, niti proći rukom po praznoj tmini. Nisam htio znati tko se nalazi pored mene.

Zatim začuh identične zvuke, ali točno ispred sebe. I tamo je netko disao. Zatim na lijevo. Pa na desno. Svuda uokolo. Na desetke njih.

Stisnuh oči, nadajući se da ću tako barem malo bolje razaznati okolinu u kojoj se nalazih, no nije pomoglo. Oko mene je i dalje bila samo tama. Zatim začuh specifičan zvuk.

Plop.

Jesam li ga dobro čuo? Nagnuh glavu u smjeru otkuda mi se učinilo da zvuk dolazi. A zvuk? Zvuk se ponovi još jednom.

Plop.

- Mokri? - upitah bojažljivo. - Mokri? Jesi li to ti?

Znao sam da to ne može biti Mokri, jer je Mokri ležao mrtav na dnu provalije, zajedno sa svima ostalima, tamo, ne prethodnoj obali. Survao se u provaliju u jednom od autobusa, znam da je tako, vidio sam. Pa ipak, mogao bih se zakleti da sam začuo - plop!- zvuk pucanja jednog od njegovih odvratnih slinavih balona. Svi su njegovi baloni proizvodili specifičan zvuk kada su bi se raspukli, što mi je, inače, bilo prilično odvratno, no sada mi se taj isti - plop!-  učini kao rajske harfe koje sviraju neku predivnu, najbožanskiju melodiju na svijetu i u cijelom svemiru.

- Mokri, jesi li to ti? - ponovih, sada malo glasnije.

Sad sam već bio uvjeren da to mora biti on, da se nekako spasio iz padajućih autobusa, da je nekako, na neki neobjašnjiv način, izbjegao taj stravičan kraj i da me nekako pronašao ovdje, u ovom mraku, u ovoj vražjoj kući, tražio me i došao je po mene da mi kaže kako je sve u redu, kako se ništa od onoga što sam vidio uopće nije dogodilo. Nadrugoj sam obali, gdje se sve može dogoditi istovremeno. Ili ne.

A možda ništa od ovoga nije stvarno. Evanđelje po Mariti.

Mogla je biti u pravu, koliko sam ja znao. Zašto ne, upitah se, zašto ne?

No.

Napipah, tada, nešto u mraku.

Nešto mekano, toplo i ljepljivo. Bilo je živo, jer se micalo pod mojim prstima, a bilo je i gnjecavo i tromo i osjetih samo želatinoznu masu pod rukom kada sam stisnuo. Pa ipak, jasno sam osjetio kako diše, ubrzano i plitko, bolno. To nešto.

- M... Mokri? - upitah, sada već sasvim tiho i uplašeno, a ono se pomakne prema meni.

Zatim sam ga vidio. Ne cijeloga, već samo djelove u koje sam izravno gledao, dok su ostali nekako bježali pred mojim pogledom i sakrivali se u mraku. Vidio sam najprije samo mlitavu, krvavu ruku koju sam prvu napipao, a zatim sam podigao pogled prema njegovu licu.

To nije bio Mokri.

To je možda jednom i bio on, sa svom svojom slinom koja mu je neprestano navirala na usta i radila -plop!- balone, sa cijelom svojom od silne sline uvijek mokrom bradom, sa vječno šmrkavim nosom i očima djeteta koji se čudi svijetu. Nekada je to možda bio Mokri.

Ali sada se to nešto pretvorilo u bezobličnu kašu krvi i mesa, u kojoj sam jedva razaznavao da se ipak radi u ljudskom biću. Ili, barem, da se nekad o tome radilo. Jer, ovo u što sam netremice gledao, se nikako ne bi moglo svrstati pod ljudski rod. Čovjek ne može ovako izgledati, a da još uvijek stoji na nogama. Čovjek ne bi smio ovako izgledati, a još uvijek biti živ. Čovjek koji ovako izgleda, ne bi smio pružati ruke prema meni, a ovaj je to činio.

Vrisnuh i okrenuh se na drugu stranu, želeći pobjeći.

Nisam uspio, jer shvatih kako sam okružen desecima identičnih bićia, koja su iz tame krenula prema meni, ispruženih ruku i nacerenih ustiju iz kojih je liptila krv. Odjednom shvatih kako su svi blijedi, baš kao što je bio blijed i sam blijedi Vrag. Znam kako ih niti na koji način nisam mogao ni po čemu prepoznati, jer svako je od tih bića umjesto lica imalo krvavu kašu, ali nekako sam i na prvi pogled znao o kome se radi. Pogledao sam na lijevo. Tamo sam, u toj krvavoj kaši, jasno razaznao lice razrednice Čajčić, mada sam bio svjestan kako je ni rođena majka ne bi ovakvu prepoznala. Na desno se nalazila Jagoda, a ispred mene je bio Ofčar. Pored njega stajao je Car. Iza njih nalazilo se još mnogo, bezbrojno mnogo djece i učini mi se kako ih ima na stotine, na tisuće, mada sam, nekako, bio svjestan da se radi samo o ona dva razreda koja su se strovalila u ponor.

Samo. Dva. Razreda.

I svi su bili ovdje i svi su pružali mlitave ruke prema meni, cereći se. Ovdje, na drugoj obali.

Znači, ovako ću umrijeti, pomislih. Pod rukama mrtvih prijatelja. Pomislih kako to i nije tako loš način za umiranje, dok se njihove ruke sklapaše oko mene.