30. BLIJEDI VRAG

Sjedio je nasuprot meni, u posve bijeloj bolničkoj sobi, objema rukama naslonjen na rešetke mojega bijeloga bolničkog kreveta, odjeven u bijelu halju. Je li se trudio biti komičan, ili je to samo tako ispalo, tek, blijedi je Vrag bio odjeven u bijelu liječničku kutu, a oko vrata mu je visio stetoskop. Njegovo blijedo lice se posve utapalo u bolno blješteću bjelinu čudne sobe, tako da ga na trenutke uopće ne bih mogao niti razaznati da nije bilo njegovih beživotnih, crnih očiju. I krvavo crvenih, nacerenih usta, kada bi ih otvorio. 

Sada sam ga po prvi puta gledao dugo, dugo, koliko god sam to htio. Njegovo bespolno lice ovoga puta nije nestalo u tami bilijarske sale, niti u dubinama pučine u kojoj se Valentina htjela utopiti, niti je uopće pokazivalo namjeru maknuti mi se ispred očiju, otići i pustiti me na miru. Gledao sam ga tako, neko vrijeme i zaista nisam mogao odrediti radi li se o muškarcu ili ženi. Djetetu ili starcu. Živom ili neživom stvorenju.

- Još me uvijek želiš ubiti? - upita, nekon dugo vremena.

- Da - odgovorih. - Ne. Ne znam.

Ležao sam gol u bijelom krevetu, pokriven bijelim pokrivačem, na bijelom jastuku. Nisam se mogao micati. Mogao sam samo govoriti.

- Da - odgovorih ponovno, kao na popravnom. - Da, još uvijek te želim ubiti. Valjda.

Nacerio se, a tanka nit krvi poteče mu niz usnicu i kapne na bijelu halju.

- Znaš da to ne možeš.

- Znam.

- Pa što onda sada želiš?

Nisam trebao puno razmišljati. Odgovor sam već smislio.

- Umrijeti. Želim umrijeti. Zbog mene su mnogi mrtvi i to je ono što želim.

- Umrijeti - ponovi.

- Da.

- Misliš li da će to biti dovoljno? - upita.

Iznenadilo me to pitanje. Nisam ga očekivao. Hoće li to biti dovoljno? Za što?

- Za ravnotežu - odgovori mi i bez da sam postavio pitanje.

- Ne razumijem - rekoh.

Trenutak je prošao u tišini.

- Misliš li da je to najviše što možeš učiniti za svoje prijatelje? - upita me. - Umrijeti?

Još jedan trenutak.

- Postoji li nešto bolje? - upitah ga.

Razgovor sa njime me podsjeti na razgovore sa Špijom. Hodanje po minskom polju, u mraku. Samo što sada nije bio mrak, niti se razgovor vodio o nekoj bezveznoj temi, kao što su bili razredni problemi ili opomene pred isključenje. Osjetih kako se ovdje radi o nečemu puno važnijem. Učini mi se da bi se ovaj razgovor mogao voditi o pravdi, baš poput onog koji sam vodio sa Špijom, u muzeju. Nabadao sam i pitanja i odgovore, ne želeći izlanuti nešto što bi blijedoga Vraga navelo de prekine razgovor. Mljecava bića, koja su nekad prije bila moji prijatelji me nisu proždrala, kao što mi se učinilo da će se dogoditi. Još uvijek nisam mrtav. On stoji pored mojeg bijelog kreveta i razgovara samnom. Bit će da nešto želi.

Najbolje što možeš učiniti jest nagoditi se sa njime, ali to ti nikad ne bih savjetovala, reče mi Marita, pored ulaza u tunel. To nikada, reče.

Da, Marita. Ali. Hoću li uopće imati izbora?

- Možda postoji. Nešto bolje - reče blijedi Vrag, pokušavajući izbrisati krv sa svoje bijele doktorske halje. Nije mu baš išlo.

- Možda postoji? - ponovih i ja, upitno. - A što bi to bilo?

Odjednom mi se naglo unese u lice, a usta mu se razvuku u stravičan cerek. Krv koja je kapala iz njegovih usta uprlja moj prekrivač.

- Na drugoj si obali - reče, - gdje je sve moguće. Možda tvoji prijatelji ne moraju biti mrtvi. Možda se možemo dogovoriti. 

To nikada. 

Šuti, Marita!

- Jesi li zainteresiran? - upita blijedi Vrag.

Mislim da sam samo jednom kimnuo glavom.