31.  ISPOD PUNOG MJESECA

Nešto je bilo jako čudno, ali u prvi trenutak nisam shvaćao što.

Izronio sam van, na površinu. Hvatao sam zrak i rukama pljeskao po vodi, tražeći čvrsto tlo. Rub lokve, obalu jezera, nešto tvrdo, bilo što. Dograbio sam neki korijen (granu, busen trave, svjedno mi je bilo) i čvrsto ga uhvatio. Vukao sam iz sve snage i konačno se dovukao do čvrstog tla. Jedva sam se izvukao na obalu, van lokve. Prevalio sam se na čvrsto tlo, dok su mi se oči sklapale od iscrpljenosti. Disao sam duboko, a u ušima mi je bubnjalo. Legnuo sam na leđa i jedan kratki trenutak promatrao puni mjesec. Činilo mi se da i dalje stoji na istom mjestu na kojemu sam i ušao u lokvu (jezero), ali se nisam bio spreman u to okladiti. Mogla je to biti i druga obala, a činilo mi se kao da nije prošla niti sekunda.

Nešto je bilo jako čudno, ali u prvi trenutak nisam shvatio što.

Protrljao sam oči rukama, brišući prljavu vodu sa svojega lica, a zatim sam zažmirio i samo disao. Slike svega što se do tada dogodilo, projure mi pred očima.  Bez obzira koliko čvrsto i koliko dugo žmirio, znao sam kako ih se nikada neću moći riješiti. Bez obzira koliko daleko bježao. Bez obzira kamo pošao. Ali, na to sam bio spreman.

Na nešto drugo nisam bio spreman.

Položio sam ruke pored tijela, nemoćan i iscrpljen. Težio sam sedam milijardi tona i nisam bio sposoban niti pomaknuti se. Teškim naporom podigao sam ruku i počešao se po vratu, nešto me ubolo, činilo mi se. Zagrebao sam noktima nekoliko puta po koži i krenuo ponovno spustiti ruku uz tijelo. Prelazeći dlanom preko prsiju, shvatih da sam gol. Prisjetih se da to već znam, da sam takav ležao i u bolničkom krevetu, pred blijedim Vragom, tamo, na drugoj obali. To me nije začudilo. 

Začudilo me nešto drugo.

Ruka mi je zapela za na prsima. Za nešto što prije nije bilo ovdje. Prošao sam rukom ponovno - ponavljajući identičnu putanju - od vrata prema trbuhu, još jednom. I još jednom. Zatim i drugom rukom. Nešto je sasvim sigruno bilo krivo, pogrešno. Na-o-pa-ko. Tek sam tada smogao snage i natjerao se otvoriti oči. I tada sam progledao. Pogledao sam.

Samoga. Sebe.

                 Zavrištao sam. 

                           Jednom, dvaput, nebrojeno mnogo puta.  

                                                          Pogledao sam se još jednom.

                                                                                      Pa još jednom. 

Jesi li spreman sve promjeniti, upitao me unutra, u Vražjem oku, blijedi Vrag. Jesam, odgovorih mu bez riječi. Jesi li zaista spreman, upitao me ponovno, jer ovo je druga obala, reče, i tu se sve može dogoditi istovremeno. Jesam, odgovorio sam ponovno, naglas.

- Onda se možemo dogovoriti - nacerio se.

Nisam mislio da će se dogoditi ovo. Nisam mislio da se ovo ikada može dogoditi. 

Ustao sam. Bio sam u šoku, ali sam se i mrzio, mrzio sam i taj puni mjesec iznad sebe, mrzio sam blijedog Vraga zbog ovoga što je od mene napravio, mrzio sam i vozače autobusa jer nisu zakočili na vrijeme i jer nisu izbjegli nesreću, mrzio sam i Špiju, jer nije pričekao da se vratim, nego je žurio na trajekt. Mrzio sam sve. Još jednom sam zavrištao, iz svega glasa i pljunuo na mjesec. 

- Kad bi mogao sve izmjeniti i kad nitko od tvojih prijatelja ne bi morao umrijeti na ovom otoku, što bi sve bio spreman podnijeti? - upitao me blijedi Vrag.

- Bilo što - rekoh, bez oklijevanja. - Bilo što.

Nisam. Mislio. 

Da će se dogoditi.

Ovo.

Noktima sam si čupao kožu, želeći je zamijeniti, vratiti na staro, raskomadati je i izmrviti u prašinu, pobjeći od nje, pojesti je ako treba. To više nisam bio ja, to sasvim sigurno više nisam bio ja. Ne želim biti ovakav, plakao sam. Ne želim izgledati ovako, vrištao sam. Ja ne znam ovako živjeti, preklinjao sam. Ja sam oduvijek bio dječak.

Nikada prije nisam bio djevojčica.