32. PRIKAZA

Dugo sam stajao ispod punoga mjeseca, zaplakan i krvav. Komadi kože visjeli su mi ispod dugih noktiju koje, znam, nikad nisam manikirao, pa ipak su svejedno bili savršeno oblikovani. Peklo me i boljelo. Lupao sam se kamenom u glavu, ranije, želeći se ubiti, ali bez uspjeha, pa sam prestao, a niz lice se sad slijevala krv i lijepila mi kosu za obraze. Dugo sam stajao ispod punoga mjeseca.

Zatim sam jurnuo niz brdo. Trčao sam, brišući oči koje su se i dalje mutile i punile suzama, ljutit i ustrašen. Prestravljen, sišao sam sa Dlakavog brda i dotrčao do uskog tunela, koji je dijelio sakriveno brdo od ostatka kanjona.

Provlačio sam se kroz njega, svjestan da će me sa druge strane, u kanjonu, čekati Marita i Iskupljeni. Naravno da će me loviti, znao sam to i očekivao, tako je to moralo biti. Nisam je poslušao i nisam odustao kad me molila, popeo sam se na brdo i ušao u Vražje oko. Sad će me loviti. Zapravo, to mi je odgovaralo. Nisam htio milost, niti sam htio da me Marita ponovno izbavi, čak i ako je namjeravala. Ne ovoga puta. Odlučio sam. Ne mogu, ne znam biti djevojčica. Smrt će biti bolja. 

Došavši do kraja uskoga tunela, začuo sam glasove i odahnuo. Iskupljeni me čekaju, a Marita je vjerojatno sa njima. Ne očekujem milost. Izići ću van raširenih ruku, neću se braniti. Mirno ću čekati. Zaslužio sam da me upravo ona sasječe. Nekoliko trenutaka sam stajao leđima naslonjen na hladan zid uskoga tunela, a zatim sam raširio ruke i izišao pred Iskupljene.

Josip i Zvjezdana su stajali ispred mene, raširenih očiju. 

Zvjezdana vrisne i padne u nesvijest. Naravno da je vrištao i Josip, koliko god se, pretpostavljam, u ženskom društvu inače pravio frajerom.

Šokiran i ja razgoračih oči. Blijedi Vrag je zaista održao svoj dio pogodbe, pa vi ste stvarno živi, pomislih i razvučem usta u osmjeh. Krenem prema njima, raširenih ruku, kad Josip klekne i zagrli Zvjezdanu. Bio je prestravljen.

- Nemoj nas! Nemoj nas! Samo smo se šalili! - vrištao je. - Nismo stvarno mislili ući unutra! Nismo ništa mislili napraviti! Molim te!

Hej, dajte ljudi, pa to sam samo ja, zaustio sam reći, ali sam se zaustavio. Shvatih kako nema smisla. Ne sada, kada sam izgledao tako kako sam izgledao. Ne sada, kada više nisam bio dječak. A i nisam baš izgledao kao da sam pri sebi.

Ne znam tko je bio više šokiran prizorom: oni, pred kojima se, na ukletom dijelu otoka, niotkuda, stvorila gola krvava djevojčica, ili ja, kad sam ih ponovno vidio, žive. 

Možda ništa od ovoga nije stvarno, rekla je Marita, ranije, u kanjonu.

Možda se sve ovo događa istovremeno, pomislih, u trenutku.

Nešto se zaista dogodilo. I to se nije moglo negirati.

Bio sam djevojčica. A oni su ponovno bili živi.

- Nemoj nas! Nemoj nas! - vrištao je Josip, skrivajući lice dlanovima, drugom rukom čuvajući Zvjezdanu, koja je i dalje ležala u nesvjesti.

Nagnuo sam se nad njega. Drhtao je i plakao, baš kao i ja maločas. 

Kap moje krvi padne na Zvjezdanin obraz.

- Nosi se - rekoh mu, hladno. - I nosi nju sa sobom.

Nisam je niti dotaknuo, dok ju je dizao sa prašnjavog tla, niti sam mu se više približavao. Gledao sam ih u tišini, dok su polagano nestajali u tami pustog kanjona. Znao sam da se neće vratiti, nikada. Nikada im više neće pasti na pamet šalabajzati oko Dlakavog brda.

Nasmješih se.

Zatim sam razmislio što ću dalje.

Hotel je još uvijek bio u mraku kad sam došao do njega, mada mi je trebala čitava vječnost da se dovučem, gol i bos, preko gotovo cijelog otoka. Tek sam negdje pri kraju puta, blizu hotela, na samom ulazu u mjesto, primjetio neko rublje kako se suši i sa konopa uzeo nečiju majicu i hlače. Sve mi je bilo za broj preveliko, ali nisam imao izbora. Svitanje tek što se nije dogodilo, a teško da bih se mogao motati po otoku neopaženo da se nisam obukao. Dvije kuće dalje, netko je ostavio svoje smrdljive cipele u vrtu, vjerojatno da njima ne zasmrdi cijelu kuću, pa sam se neprimjetno uvukao u vrt i popalio ih. One su mi pak, bile za broj tijesne, ali nisam se bunio. Stopala su mi do tada već tako i tako bila izranjavana do krvi, pa sam ih najprije namočio u more, na plaži ispred hotela, i tek tada navukao cipele. Peklo je. Zatim sam se umio. More je bilo hladno, kako već i priliči ranoproljetnom moru u zoru, ali me okrijepilo, te sam tek tada počeo suvislo razmišljati.

Iskupljenima nije bilo niti traga, cijelim putem, od kanjona do hotela i to me čudilo. Očekivao sam bijesni napad, brzopotezni linč i nemilosrdnu presudu, ali se ništa od toga nije dogodilo. Čak sam se prestao i osvrtati za sobom, shvativši da mi, barem za sada, sa njihove strane ne prijeti nikakva opasnost. Da su me htjeli ubiti, razmišljah, to bi sasvim sigurno učinili odmah, kao što su to, prije, učinili i Zvjezdani i Josipu. Možda će me hvatati kasnije, pomislih.

Namjeravao sam ući u hotel i od recepcionera, koji je sada sigurno hrkao, zatražiti telefon. Namjeravao sam se javiti roditeljima i objasniti što se dogodilo. Oni su bili pametni ljudi i uvijek su me znali posavjetovati što mi je činiti, u bilo kojoj situaciji, pa nisam vidio razloga zašto to ne bi učinili i sada, koliko god se situacija činila očajnom i bezizlaznom. 

Prolazeći pored hotelskog parkirališta, zapazih dva autobusa, koji jako ličili na one koji su se jučer survali u provaliju. Sad su bili parkirani ispod gustih pokrova borovih grana. Prišao sam im. Nije bilo sumnje. To su bili isti oni autobusi.

A možda ništa od ovoga nije stvarno, rekla je Marita.

A možda ipak je, majku mu milu, rekoh samome sebi.

Jer sam bio djevojčica.

Stao sam pred hotel. Kosa mi je i dalje bila ljepljiva od krvi, pa sam ju svezao u rep i zagladio, naravno nespretno, koliko sam bio u stanju, jer nikada prije nisam vezao kosu u rep. Poravnao sam majicu, trudeći se namjestiti ju tako da se ne primjeti koliko mi je prevelika i uvukao je u hlače, koje sam rukom u džepu morao pridržavati da mi ne spadnu. 

Tako. 

Ulazna vrata se sama otvoriše i ja projurih tihim predvorjem, pored recepcionara koji je spavao snom pravednika i hrkao. Svjetla u hotelu bijahu utuljena i to mi je savršeno odgovaralo. Hitro se popeh stepenicama do drugoga kata, gdje smo Cujzek i ja imali sobu. Nisam imao ključ, naravno, ali sam se sjećao dogovora po kojemu nećemo zaključavati sobu ukoliko jedan od nas nije u njoj, bez obzira na to što Špija rekao. Ako je sada Cujzek bio u sobi, nadao sam se da se pridržavao toga. Ako je Cujzek bio u sobi, trebao sam njegovu smirenost, sada. Naravno, trebao sam i svoju robu i topli tuš, ali ponajviše sam trebao Cujzeka da mi logički razloži što se to moglo dogoditi. Ma, zapravo sam ga trebao da se uvjerim kako je još uvijek živ i kako se ona stravična nesreća nije dogodila. Htio sam kliktati od sreće! Ako je Cujzek zaista u sobi, onda je blijedi Vrag zaista učinio što je obećao, ato znači kako ništa ne može biti tako strašno kako mi sada izgleda! Jer, onda su i ostali još uvijek živi! I Špija i Mokri, Ofčar i Car! Svi! Autobusi su na parkiralištu! Onda nisam skrivio ništa! Nitko nije poginuo zbog mene! Stisnuh kvaku na vratima sobe.

Bila su zaključana.

Stisnuh još jednom, ali ona se ne otvore.

Pa dobro, ako je Cujzek unutra, možda je zaboravio na naš dogovor i vjerojatno spava. Htio sam pokucati, ali shvatih kako to ne bi bilo pametno. Ako je sve kako bi trebalo biti, onda se Špija sada šunja hodnicima tražeći prijestupnike, osluškujući. Ako pokucam, mogao bi me čuti. Isto tako, Cujzek bi se mogao prestraviti, baš kao što su se prestravili i Josip i Zvjezdana, na sam pogled na nepoznatu krvavu djevojčicu. Dobro, više nisam bio krvav, jer sam se umio u moru, no shvatih kako bi Cujzeku stvarno mogao biti šok kad bi mu se nepoznata djevojčica pojavila na vratima usred noći i tražila ga da uđe k njemu. Možda bi pomislio da ga ponovno zafrkavamo, kao ono s Bosnom. Pa sam odustao od kucanja i pokušao otvoriti vrata susjedne sobe, gdje je trebao biti onaj prehlađeni šonjavac i štreber Davor.

Ta su se, začudo, otvorila. Mada ih je Špija zaključavao, pamtim.

Potiho sam ušao unutra.

Davor je spavao na krevetu, sam.

Na prstima prođoh pored kreveta i pritisnem balkonsku kvaku. Tako ću ući u svoju sobu, preko balkona. Začepit ću Cujzeku usta, da se ne bi probudio vrišteći i sve mu ispričati, u mraku, da me ne vidi. Tek kad mu sve sjedne, upalit ću svjetlo. Da, tako će biti. Otvorih balkonska vrata. Nešto zašušti iza mene.

- Nemojte me uzeti - začuh glasić iza sebe.

Što?

- Nemojte me uzeti. Bio sam dobar dečko. Nemojte mene.

Bio je to piskutav glasić šonjavog štreberčića Davora. Sjedio je na krevetu, u mraku, gledao prema meni i cvilio. 

- Nemojte mene, ja vam svaki dan pišem zadaću i tri puta dnevno perem zube. Ja sam vam dobar. Odite tamo preko, tamo su vam idioti, pa njih uzmite sa sobom - drhtavom ručicom je pokazivao prema susjednoj, mojoj i Cujzekovoj sobi. - Njih uzmite. Nemojte mene.

Tipčić je mislio da sam prikaza. Hahaha. Možda je nešto ružno i sanjao, pa se probudio i baš imao sreću da me vidi u svojoj sobi. Ovo je bilo zabavno. Nisam to mogao propustiti. Raširio sam ruke i nagnuo se nad njega. U mraku mu nisam mogao vidjeti boju lica, ali se kladim da je bila bijela kao friško zažbukana fasada. Zadržao je dah.

- Ono nisu idioti! - rekoh, što sam mogao dubljim glasom.

Da, i to je bio jedan od problema, shvatih tek tada. Ne samo da sam izgledao kao djevojčica, nego sam tako i zvučao. 

- Ono nisu idioti - ponovih, izobličivši glas. - Ti si idiot, shvaćaš?

- Ali...- promormljao je uplašeni štreberčić.

- Ništa ali! Ne želim više čuti da redovno pišeš zadaću! Niti da sam čuo da pereš zube toliko često! To jest, čula! Da nisam o tome više čula, je li ti jasno?!

- Ali...

- Ništa ali! Hoće da te sada uzmem sa sobom i predam vješticama?

- Ne, ne, neću...

- Onda začepi! Moraš prestati pisati zadaću! Moraš prestati prati zube! Ni tuširati se više ne smiješ! Nikada! Moraš početi jesti drogu i piti pivo! Ako te milicija zaustavi na cesti, moraš početi bježati! Ako imaš kakvo oružje, moraš ga upotrijebiti protiv njih! Inače ću te doći uzeti! Je li ti to jasno?

- Ali, ovaj...

- Ništa ali! - možda je pomislio kako ga netko zafrkava, jer je takva vrst zabave bila česta u našem razredu, pa se nekako počeo meškoljiti, kao da baš i ne vjeruje u ono što mu govorim.

Moram priznati da me to malo razljutilo, pa sam izvukao kosu iz repa, jednim je potezom rasčupao i rukom potražio prekidač za svjetlo na noćnoj svjetiljci, koja se nalazila pored kreveta. Nadao sam se da nisam baš svu krv oprao sa lica, a znao sam da mi je kosa i dalje uljepljena krvlju. Za svaki slučaj, razgoračih oči i okrenuh ih naopako, tako da mi se vide samo bjeloočnice. I upalih svjetlo.

Davor, šonjo i štreberčić, padne u nesvijest, ne ispustivši niti jedan zvuk.

Bio sam zadovoljan, te ugasih svjetlo.

- Tako. Sad znaš da sa nama, prikazama, nema zezancije - rekoh, dok sam izlazio na balkon.

Cujezkova i moja soba se nalazila tik pored štreberove, na desno, to mi je bilo poznato i u to sam bio siguran. Ali ono što se događalo u toj sobi, shvatit ću ubrzo, nikako nije moglo ulaziti u sfere poznatoga. Stupio sam na balkon, koji je bio otvoren, a soba je bila u mraku. 

Odlučio sam pričekati trenutak, prije nego li sam ušao u sobu i čučnuo sam. Ne znam zašto, možda da odahnem, možda da smislim kojim sve riječima objasniti Cujzeku što se događa, možda samo zato jer mi se učinilo da će sad, konačno, sve biti u redu. Unutra, na korak od mene, trebao se nalaziti moj spas i osjećao sam se kao da igram lovice sa samim sobom, a da ova soba predstavlja mjesto gdje me ništa ne može dotaknuti. Unutra sam se trebao osjećati sigurno. Unutra je sve trebalo biti u redu.

Ali.

Nije.

Čučeći na balkonu, začuh nemirno šuštanje plahti. Cujzek nešto sanja, pomislih i na trenutak zastanem, razmišljajući trebam li ga uopće sada buditi. No, kako se ritmičko šuštanje plahti nastavilo, zaključih kako vjerojatno sanja nešto ružno. Zaključih, dalje, kako bi možda bilo bolje da ga probudim. Ustanem.

Ali Cujzek nije spavao.

Pun mjesec je osvjetljavao dio kreveta na kojemu se nalazio Cujzek. Jasno sam ga vidio kako leži na leđima, zatvorenih očiju, do brade pokriven plahtom, koja se, baš negdje na sredini njegova tijela dizala i spuštala, dizala i spuštala, ritmički, sve brže i brže, gore, pa dolje, gore, pa dolje, gore, pa dolje, sve dok brzina dizanja i spuštanja nije dosegla ekstatičnu brzinu i, zatim, naglo prestala. Ponovno sam čučnuo, sad još niže, posramljen samim svojim prisustvom i sakrio se iza zida, to jest ispod balkonskog prozora, gdje me Cujzek nije mogao vidjeti. Najprije se nije čulo ništa, osim jedan dugačak uzdah olakšanja. Zatim još šuštanja plahti, ali ovaj puta nimalo ritmično.

- Ovo mi se prvi puta dogodilo ovako - rekao je Cujzek, tiho. 

U prvi tren sam pomislio da govori meni, ali sam shvatio kako me nije nikako mogao vidjeti, a u drugi tren sam shvatio da me, čak i ako me vidio, nikako nije mogao prepoznati. Znači, nije govorio meni. Možda je pričao sa samim sobom, pomislih, ali samo na kratko. 

- Nikad nisam nešto ovakvo doživio - nastavio je.

- Nisam niti ja - rekao je drugi glas. - Vjeruj mi.

- Vjerujem - rekao je Cujzek, još tiše.

Plahte su ponovno zašuštale.

Užasnut, podigoh glavu, tek toliko da provirim kroz balkonski prozor. Cujzek nije bio sam, ali to nije bilo ono što me užasnulo. Uvijek sam vjerovao kako su njegove tlapnje o svećenstvu i samostanskom životu bile upravo, i samo to - tlapnje - i nikada nisam stvarno vjerovao da će se on u takvo što zaista i upustiti, koliko god me uvjeravao kako je iskren i kako je to upravo ono čemu on teži. Uvijek sam nekako slutio kako će se to njegovo uvjerenje raspasti u komadiće čim upozna nekog zgodnog komada. 

Ali nikad, ali baš nikad, nisam niti posumnjao da taj komad neće biti žensko.

Rukama sam prekrio usta da ne zavrištim. 

Pored Cujzeka je bio Adam. 

- Pa ako su probali i Jagger i Bowie, zašto ne bi mogli i mi, ha? - reče Adam, više zaključujući nego pitajući.

Cujzek se nasmije. Nije izgledao kao da mu je imalo neugodno.

Sad su mi se oči već privikle na mrak u sobi, te sam pored kreveta vidio dvije gitare. Jedna je bila Adamova, te se sjećam, jadna, jeftina olupina sa plastičnim žicama. Druga je bila moja, Yamahina, opaka i prava. Ali nije bila posve identična onoj koju sam svirao i koju sam obožavao. Ova jest bila isti model, serije FG i bila je iste boje kao moja, ali ova je Yamaha na  svom naširem dijelu, na tijelu gitare točno ispod žica imala naljepnicu! 

Poludio sam kad sam to vidio! 

Netko mi je naljepio naljepnicu na gitaru! To se, ljudi moji, ne radi! Nikada, nikada, nikada, ne smiješ prčkati po tuđim gitarama! To je vandalizam identičan onome kad ti netko namjreno ogrebe automobil! Za to bi trebala postojati smrtna kazna! Pogledao sam malo bolje u tu naljepnicu i, koliko sam u mraku mogao razaznati, bila je ručno napravljena, a na njoj je pisalo Cujzek. Zatim sam još primjetio da je ispod te naljepnice flomasterom nacrtan znak za mir. Peace. Hašomanski znak, kako ga je Cujzek znao nazivati. To me tek razljutilo! Naljepnica se još i može odlijepiti, čak i ne oštećujući lak na tijelu gitare, ali obrisati flomaster, pa još k tome tako debeo kao što je bio ovaj, bila je posve druga priča. Morat ću upotrijebiti terpentin, možda čak i benzin! Sigurno ću uništiti barem gornji sloj laka, u to nije bilo sumnje. Zar je Cujzek poludio? Zar se ne sjeća kako sam se razbjesnio kad mi je Mokri sasvim slučajno prolio sok po gitari, jednom prilikom, na nekom davnom tulumu? Zar ne zna da sam mu htio iskopati oči i da bih to sasvim sigurno i učinio da me upravo on, Cujzek, nije zaustavio, mada se tada mojoj Yamahi zapravo nije dogodilo ništa i nikakav trag od tog soka na njoj nije ostao? Gdje je Cujzeku sada bila pamet? Zar ne zna da strogo kažnjavam svako nasilje prema svojoj gitari?! Koji mu je vrag?

Namjeravao sam se ustati, pojuriti u sobu i ubiti ih obojicu, ne razmišljajući uopće o tome što su njih dvojica maločas činili! Bilo mi je svejedno, nasilje nad mojom gitarom je bilo izvršeno i netko je za to morao platiti. Duboko sam udahnuo i upravo se krenuo dizati, kad se ustao i Cujzek.

Razgoračio sam oči i još se više sčučurio iza balkonskog prozora.

Cujzek je imao dugu kosu!

Dugu, skroz dugu, do ramena, baš kao pravi hašoman.

Cujzek je uvijek bio uredno počešljan. Pravi ministrant.

Cujzek je, inače, uvijek bio uredan i bolesno pedantan. Ovaj je pored kreveta imao stare, pohabane tenisice!

Uzeo je gitaru i ponovno sjeo na krevet.

Svirao je. 

Cujzek nikada prije nije svirao gitaru. Jednom me zamolio da mu pokažem i naučim ga neke najosnovnije akorde, tek toliko, pa je probao, ali su mu prsti bili toliko kruti i neposlušni da smo obojica ubrzo odustali.

Sada je svirao. I dobro, jako, jako dobro. Svirao je rock'n'roll, vražju glazbu, kako ju je uvijek, naravno ne bez podsmjeha, nazivao. Sve je to njemu bila halabuka i vrištanje i da se njega pitalo, glazba bi počela i završila sa jednim klavirom u nekom precijenjenom salonu i starim kronerom koji nateže istrošene šlagere za tri gosta koje boli briga za bilo kakvu vrst glazbene umjetnosti. Sada je Cujzek svirao lako i ležerno, iskreno i iz srca. Baš kao pravi gitarist.

Baš kao da je Yamaha oduvijek bila njegova.

Adam mu se pridružio. Dvojica bludnika su sjedila na krevetu, usred noći i svirali blues. Za Adama mi to nije bilo čudno. Cujzek je već bio druga priča.

Još sam neko vrijeme čučao na balkonu, slušajući ih, zatim sam iskoristio trenutak i šmugnuo preko zida, ponovno u Davorovu sobu. 

Mali šonjavi štreber je i dalje bio u nesvjesti. Pljusnuo sam ga par puta, po lijevom i desnom obrazu i tek se tada počeo buditi. Kada me ugledao, najprije je ponovno namjeravao pasti u nesvijest, ali sam ga nekako u tome spriječio, opalivši mu još nekoliko šamarčića. Rekao sam mu da sam se zezao, da nisam nikakva vještica i da mu se ništa neće dogoditi. Nije mi vjerovao isprve i cijelo je vrijeme bio na rubu plača i vriske, ali kada sam mu pokazao svoju lijevu sisu, smirio se.

- Pokazat ću ti i desnu, ako mi odgovoriš na nekoliko pitanja -  rekoh mu.

- U... u redu - odgovori šonjavac, posve oduzet, sa zadivljenim pogledom u očima.

Pitao sam ga o Cujzeku, Adamu i Valentini. Pitao sam ga o Špiji i odlasku kući, o autobusima koji padaju u provaliju, o Dlakavom brdu.

Cujzek je oduvijek bio hipik, reče šonjavac, a Adam je u naš razred došao tek prije pola godine. Njih dvojica su si od prvoga dana super, a jako vole svirati gitare.

- A Valentina?

Valentina je jako povučena i nikad ne razgovara ni sa kime, mada su svi jako ljubazni prema njoj i nije niti htjela ići na maturalac, pa je ostala kod kuće, mada ju je i razrednik nagovarao da pođe, pa je čak i molio njezine roditelje da ju nagovore, no ona nije htjela, reče. 

- Špija? On ju je nagovarao? To ne liči na njega -  rekoh, više za sebe.

Špija nikada ne bi takvo nešto učinio. Bio je tvrd i beskompromisan i znao se jako zainatiti kad netko ne bi učinio ono što je on isplanirao, ali na ovakvoj stvari nikada ne bi inzistirao. Bio bi previše uvrijeđen što netko ne želi poći zajedno sa njime, putevima revolucije i uživati u slavnim danima prošlih bitaka i krvoprolića.

- Špija? Tko je Špija? - upita šonjo.

Ispalo je da Špija uopće nije Špija, to jest, da se razrednik koji vodi razred zaista i preziva Soperški, ali da nimalo ne liči na Špiju. Fizički da, ali ovaj Špija, to jest, ovaj Soperški, je blag i omiljen, ludo umjetnički nastrojen nastavnik glazbenoga odgoja, koji često uzima harmoniku i na njoj izvodi najnovije hitove, ne bi li razveselio učenike. Onaj moj Špija, pravi Špija, to nikada ne bi učinio. Zato ovaj Soperški niti nema taj nadimak.

- A kako ga zovete? - upitah.

- Po imenu. Viktor - reče mali, niti trenutka ne dižući pogled sa mojih sisa.

Šonjavac nikada prije nije čuo niti za Dlakavo brdo, reče kad ga upitah, što se nikako nije poklapalo sa onime čega se ja sjećam. Naravno, bio je u razredu kad je Špija o tome govorio, ali pošto niti Špija više nije bio Špija, postojala je mogućnost da se o tome zaista nikada nije niti govorilo. O autobusima koji padaju u provaliju, naravno, nije znao ništa. Pitao sam ga koliko su dugo već na maturalcu. Rekao je da sutra poslije doručka idu kući.

- Jel' te mogu sad primiti? - upita.

- Ha?

- Za sisu? - reče i nagne se prema meni. 

Odgurnuh ga.

- Jesi lud? Hoćeš da vrištim?

- Joj, nemoj! - zakmečao je, ali se brzo sabrao. - Ali pokazat ćeš mi i drugu, ha? Obećala si.

Okrenuh očima. Kako smo mi muški glupi! Izgubimo pamet i mislimo samo na jednu stvar kad malo bljesneš sisom lijevo i desno, pomislih. Prestrašno.

- Da, da, da, pokazat ću ti. Samo, imam još jedno pitanje.

Šmrkavac se oblizivao i nije uopće doživljavao ono što sam mu govorio. Bilo mu je najbitnije vidjeti moju sisu. Koji kreten.

- Dakle, još jedno pitanje, ok? U oči me gledaj!

- Aha - reče šonjavac i dalje piljivši u moju sisu.

- Ne tu. Oči mi nisu tu. Malo više. Tako. Tu.

Poželih ga pljusnuti, opaliti mu takvu šamarčinu da mu gledanje ženskih sisa više nikada neće pasti na pamet. Ali nisam. Bilo mi je bitnije saznati još nešto.

Pitao sam ga o sebi.

O plavom dečku koji rastura gitaru, koji nosi jakne s jednim rukavom i koji se stalno druži sa Cujzekom. O onome koji ga je gađao lopticama od šmrklji na satu zemljopisa i zbog toga dobio ukor.

Gledao me kao da ga pitam o marsovcima.

- Takav nikad nije išao u naš razred - reče, začuđeno odmahujući glavom.

- Jesi siguran?

- Naravno. Takvog kretena bih se sigurno sjećao.

Debilu šonjavi, pomislih. Trebao bih te ponovno nečime puknuti po glavi, zaključih. No, zanimalo me još nešto.

- A Marita? Čudna cura u crnome? Jesi li ikada vidio neku takvu curu?

- Tko? - začudi se. - Otkuda uopće izvlačiš takva imena? Nemam pojma o kome pričaš.

Zatim je mala gnjida htjela da održim obećanje i pokažem mu i desnu sisu, ali sam ga otpilio, pa je postao nasilan. Nećeš ti mene tako zavlačiti, počeo se pjeniti, pa nisam ja od jučer, reče (nego od kada si, majmunovo mladunče?), te navalio na mene. Nisam se previše bavio njime, već sam jednostavno podigao noćnu svjetiljku sa ormarića pored i njome ga zviznuo po glavi. Šmokljan je ponovno pao u nesvijest. 

Sjeo sam na krevet i razmatrao situaciju. Davor šmokljo se nekoliko puta tijekom noći budio iz nesvijesti i svaki put sam ga ponovno uspavao noćnom svjetiljkom. Nije mi bilo do objašnjavanja, niti natezanja sa bilo kime, a kamo li sa takvim jadnim primjerkom gnoma i mekušca. Ostao sam u sobi do jutra, pokušavajući zaspati, ali nisam mogao, pa sam zoru dočekao na balkonu. Zatim sam se iskrao iz sobe. 

U hotelskoj kuhinji još nije bilo nikoga, pa sam na brzinu popalio paštetu iz frižidera i namazao je na jučerašnji kruh. Prvi obrok nakon ne znam niti sam koliko, kako li je samo prijao. Kad je osoblje hotela počelo dolaziti, izišao sam napolje. Autobusi će krenuti nakon doručka, rekao mi je šonjavac, a tako je i bilo.

Nedugo nakon doručka, svi su pošli u svoje sobe po prtljagu. Prvi su kod autobusa bili Špija, to jest, onaj novi Soperški, Viktor, i gospođica Čajčić, koja ničime nije odavala da je samo nekoliko dana ranije doživjela živčani slom. Pa dobro, ovo je bila druga obala i ovdje se se može dogoditi istovremeno. Pomislih da će me netko od njih dvoje prepoznati, pa se nekoliko puta prošetah pored autobusa i jednom se nasmješih Špij... to jest, Soperškom, Viktoru. Uzvratio mi je osmjeh, ali u njemu nije bilo prepoznavanja, nasmijao mi se kao što se iz ljubaznosti nasmijemo strancu, ako nas pozdravi. Niti gospođica Čajčić nije ničime reagirala na moju prisutnost. Mislim da su bili uvjereni kako sam neko domorodačko dijete. Htio sam prići Špiji, Soperškom, Viktoru i sve mu ispričati, objasniti što se dogodilo i zamoliti ga za pomoć. No, znao sam da to ne mogu učiniti. Kako bih to uopće izveo? Na koji način to možeš nekome servirati?

Moji dojučerašnji prijatelji i kolege iz razreda me nisu prepoznali, mada je Ofčar zafućkao kada me ugledao kako stojim pored autobusa. Prezirno sam ga pogledao. On, Mokri i Car su ušli u autobus. Zatim su pored mene prošli i Adam i Cujzek, svaki noseći svoju gitaru. Čak je i navlaka u kojoj se nalazila Cujkezova gitara bila identična mojoj, ali išarana. Niti oni me nisu pogledali. Jedini koji me prepoznao bio je šonjavi Davor i učini mi se kao da mi se namjeravao obratiti, ali sam ga tako ružno srezao pogledom, da mu je bilo previše neugodno, pa je samo munjevito prošao pored mene i uvikao se u autobus. 

Nekoliko puta sam prošao i pored autobusa onog drugog razreda, nadajući se da će me, možda, netko barem tamo prepoznati. Pomislio sam da sada, pošto su se stvari očito izmjenile,  možda, na neku foru, pohađam taj drugi razred. No, trebalo mi je biti jasno da nije tako, već ranije, čim me niti gospođica Čajčić nije prepoznala dok sam šetkao ispred Špije Viktora i nje. Zatim sam čvrsto vjerovao da ću vidjeti Maritu, ali nisam.

Naposljetku, prtljaga je bila ukrcana, vrata zatvorena i autobusi puni.

Nitko se nije osvrnuo na mene, niti mi je mahnuo kroz prozor.

Nitko se nije brinuo što me nema. 

Nešto jako nije bilo u redu.

Sa mnom. 

Sa cijelim svijetom.

Kao da nikada nisam niti postojao.