33. VAGA

Vratio sam se u kanjon i tražio ulaz u tunel koji me odveo pred Dlakavo brdo. Nije ga bilo. Niti ulaza, niti brda. Pretražio sam cijeli kanjon, pogotovo one dijelove koji su mi se učinili poznatima, za koje sam bio uvjeren kako sam ih već prije prohodao, slijedeći vražje stope. Pomislih kako se blijedi Vrag sada, negdje duboko unutra, pod zemljom, grca od smijeha. Umire u nasladi, promatrajući me kako tumaram po pustoši, tražeći ulaz u njegovu kuću.

Često si se motao oko moje kuće, rekao mi je, prije. Da, ali nikad nisam ušao u nju, odgovorih mu, prije. Sada to više nije bila istina. Jednom sam ušao. I jednom sam izišao. A poslije toga više ništa nije bilo onako kako bi trebalo biti.

Ali, je li tome zaista tako, pomislih?

Je li se ona autobusna nesreća zaista trebala dogoditi i je li sadašnje, trenutno, stanje stvari, zaista pogrešno? Jesu li moji prijatelji iz autobusa trebali poginuti, ili je to, pak,  bila greška? Greška koja je sada, mojim ulaskom u Vražje oko i dogovorom sa blijedim Vragom, ipak ispravljena? Što ako je ovo, sada, pravo stanje stvari? Što ako je sve to baš ovako i bilo zamišljeno?

Razmislih malo o tome. Ako se na vagu stavi život četrdesetero ili pedesetero učenika i postojanje jednog jedinog klinca, nije teško pogoditi koja će strana prevagnuti. U tako postavljenim relacijama, posve je jasno da će njihovi životi biti važniji. Oni će, tako, preživjeti, a ja, jedan jedini klinac, nikada neću niti postojati. 

Ali, postoji li uopće takva vaga? Smije li uopće takva vaga postojati? Ako postoji, tko se njome uopće smije služiti? Cujzekov Bog? Blijedi Vrag? Netko treći? Nitko? A možda tako izgleda postavljanje stvari na mjesto na kojemu su oduvijek trebale i biti, o ćemu mi je Špija pričao nekoliko dana prije, u muzeju.

A možda ništa od ovoga nije stvarno, reče Marita.

A možda bi ti malo otišla u vražju mater, Marita, pomislih, bijesan na nju, iz ne znam kojeg razloga. Tako joj i rekoh, mnogo, mnogo godina kasnije, kad se susretosmo, sasvim slučajno, u jednom zadimljenom baru, na samom kraju svijeta. Prepoznah je iste sekunde, mada je bila prilično ostarjela od našeg posljednjeg susreta. Pa i ja sam, pomislih tada i uputih se prema njoj. Bila je u društvu dvojice mladića, mlađih od nje i nije obraćala pažnju na mene, mada došetah tik do njihova stola. Smijali su se i pili pivo. Ostarjela je, pomislih, ali je, opet, ostala potpuno ista, baš onakva kakvu je pamtih. Iz kanjona. Iz naših prošlih života. Oduvijek.

- Marita - oslovih je.

U zadimljenom baru na samom kraju svijeta je bila gužva. Pozornica je bila prepuna plesača. Glazba je glasno udarala, a pivo se prolijevalo. Nije me čula.

- Marita - ponovih. - Sjećaš me se?

Tek se tada okrenula. I mladići su se okrenuli.

Pogledala me duboko u oči i naslutih kako me prepoznala. Prozborila je nešto na engleskom, nešto nerazgovjetno, te se nagnuh preko stola i stavih ruku pored uha. Glasna je glazba, rekoh, ne razumijem te.

Tako sjedosmo u odvojeni dio zadimljenoga bara, ostavivši dvojicu mladića u gužvi. Čekat će je, reče. Ne prozborismo niti riječ, nekoliko minuta. Niti ja, niti ona. Držala mi je dlanove u svojima i piljila mi u oči. Konačno, reče.

- Sanjam te, često - oči joj se napune suzama. - Sanjam te.

- Znaš li uopće tko sam? - upitah.

Pričeka trenutak, pa odmahne glavom. 

Ne. Ali sanjam te, ponovi. Često.

Pa joj ispričah cijelu svoju priču, ne prešućujući niti jedan detalj, niti najčudniju pojedinost, ništa. Pažljivo je slušala, ne prozborivši niti riječ, ne zapitkujući, slušajući. Nikada nije bila na otoku o kojemu sam joj pričao, reče, niti je ikada živjela bilo gdje drugdje, osim tu gdje je i susretoh, na samom kraju svijeta. O našim prethodnim životima ne zna ništa. Tek, poznaje me, iz svog sna.

- Sanjam te kako me gledaš iz stare, oronule kuće - nastavi. - Nikada ti ne vidim lice, ali točno znam kako izgledaš. Ne znam što radiš u toj kući, niti zašto pored nje prolazim. Samo znam da si unutra. Izgledaš točno onako kako te u snu i zamišljam. Izgledaš predivno.

- Ta kuća, u kojoj se nalazim. To je vražja kuća - rekoh joj. - I ja te promatram iznutra.

Nasmješi se, nakratko.

- Umišljaš da si Vrag?

- Ne. Ne Vrag. Netko koga je on unutra zatočio. Ne mogu van.

I dalje mi je držala dlanove u svojima. Reče da je proročica. Ne iznenadih se.

- Želiš li da ti kažem kako sve ovo završava? - upita.

- Ne - rekoh. - Želim da mi kažeš kako je sve ovo počelo.

- Ne razumijem - reče.

- Nekako je moralo početi. Nekako se blijedi Vrag morao naći u mojem životu. Nekako me morao pronaći. Kao djetetu, uvlačio mi se u snove i nastanio se baš u kleti pored naše vikendice. Misliš li da je to bilo slučajno?

Jednom si mi to objašnjavala, Marita, u kanjonu, kako su vražje stope svuda oko nas, kao i one druge. Misliš li i dalje da samo o nama ovisi koje ćemo pratiti?

- Mislim da on od mene oduvjek nešto htio - rekoh joj svoje najdublje misli. - Mislim da ima neki plan sa mnom.

- To je prilično pretenciozno od tebe - odgovori Marita sa kraja svijeta, nasmijavši se. - To bi morala biti neka jako, jako bitna osoba, za koju bi netko kao što je blijedi Vrag imao tako dugoročne planove. Ili bi to trebali biti jako bitni planovi.

- Ali što bi onda drugo moglo biti? Misliš li da je toliko samilostan da se brine za tamo neke klince koji su poginuli u autobusnoj nesreći? Misliš da bi ga trebala boliti briga za to što ih više nema? Zašto bi se uopće ponudio ispraviti to sve? Zašto bi me uopće cijeloga života proganjao? Zašto?

Nije ništa odgovorila. Samo mi je i dalje držala dlanove u svojim toplim rukama. Osjetih kako bih i te ruke, bez ikakvog krzmanja, mogao nazvati domom. U sadašnjem životu, u prošlima, bilo gdje. Ovdje se tako i tako sve događa istodobno.

- Mislim da se sve to dogodilo s nekim razlogom - zaključih, umorno. - I trebam nekog da mi kaže zbog čega se sve to događa. 

- Mogu ti reći kako sve to završava, ako želiš.

- Ne želim. Ne želim to, zapravo, znati. Želim samo znati u kojem trenutku je to sve počelo. Kada? Gdje? Samo to.

Konačno mi ispusti dlan i pomiluje me po licu. Gesta tako dobro poznata, iz prošlih života, iz kanjona, oduvijek. Bedasto moje, rekla je, ne prozborivši niti riječ, ne mogu ti to reći.

- Zašto? - zavapih umalo, ali iskontrolirah glas, pa samo šapnuh. - Zašto?

Nasmješi se, ponovno i odmahne glavom. Ne mogu ti to reći.

- Postoje stvari koje se moraju dogoditi da bi bilo kako je oduvijek trebalo biti. Nije važno otkada. Tako svijet ostaje u ravnoteži. To ti je poznato. I to je sve što bilo tko o bilo čemu treba znati.

Vaga, projuri mi kroz glavu. Vražja vaga. 

Osjetih se usamljeno, ostavljeno na ledini, pod udarom vjetra koji me vuče iz korijena i bijesno lomi napola. To nije bio odgovor kojeg priželjkivah. Uhvatih je za ruku, a ona jaukne.

- To boli - reče.

- Ne idemo nikamo dok mi ne kažeš zbog čega se sve to dogodilo! 

- Ludo! Ostavi me!

- Neću!

Zamahnula je rukom i ogrebla me dugim noktima po obrazu. Jauknuh i ispustih je. Dvojica mladića koji su je čekali u prednjem dijelu zadimljenog bara ulete u prostoriju.

- Mama, je li se u redu? - upita jedan od njih.

- Sve - reče Marita kratko, odmičući od mene.

- Što je bilo, mama? Čuli smu dreku - reče drugi.

- Ništa - odgovori ona. - Samo odvratne pandže prošlosti. Ništa više.

Bit će da su mladići bili već naviknuti na njezin način izražavanja, jer je više ništa nisu pitali, samo su joj pomogli da ustane i iziđe van. 

- Nosi se u vražju mater! - viknuh za njom, ali ne stekoh dojam kako me je čula.

Ostadoh u odjeljenom dijelu zadimljenog bara još nekoliko minuta, sređujući misli i kosu, a zatim koraknuh i ja u prednji dio, u kojemu više nije bilo nikoga. Pozornica se ispraznila, a glazba utihnula. Kao da je blijedi Vrag pucnuo prstima i u trenu ispraznio cijeli svijet. Priđoh šanku i na njemu ostavih par novčanica. Ja uvijek plaćam svoje račune. Skinuh svoju jaknu sa vješalice i odjenuh se. Iziđoh napolje.

Tamo, na samome kraju svijeta, posljednji puta vidjeh Maritu.