34. MAMA
Imao sam točno četrnaest godina, deset mjeseci i pet dana kada sam ponovno stigao u Zagreb. Nisam znao zašto sam baš tada to izračunavao, niti su mi te brojke bilo što značile. Tek, tako mi je palo na pamet, dok sam sjedio u tramvaju u promatrao grad kako spava. Kada sam otišao, prije nekoliko dana ili tisuću godina, bio sam dječak. Sasvim normalan, kao i svi drugi. Najobičniji dječak. Sada, nekoliko dana kasnije, ili nakon tisuću godina, svejedno, više nisam imao niti to. Više nisam izgledao kao dječak.
Trebalo mi je četiri dana da doputujem sa otoka - promrzao, gladan, uz dva sretno izbjegnuta pokušaja silovanja i jedno neugodno privođenje. Posljednji vozač kojega sam ustopirao negdje pedesetak kilometara ispred cilja, mi se učinio prilično normalnim i pristojnim, u svojem odjelcu i kravatičici, uredno počešljan, čak i u pola tri u noći. Vraćao se sa službenog puta i nije ga, poput svih ostalih, začudilo što jedna četrnaestogodišnjakinja (to jest, ja), tumara sama u to doba i nije me ništa o tome pitao, što mi je bilo olakšanje, pošto mi se više nije dalo izmišljati razne priče. Uglavnom smo šutjeli i kao što rekoh, učinio mi se normalnim, sve dok se nije, već negdje pri ulazu u grad, počeo zaklinjati da će ostaviti i ženu i djecu, samo ako pristanem pobjeći sa njime u Amsterdam. Srećom, na tom dijelu je vozio polako, pa sam bez razmišljanja otvorio vrata i izbacio se van. Zaustavio se, ali ja sam već pobjegao u grmlje. Pješke sam se dovukao do tramvajske stanice.
Na satu pored raskršća je bilo pola četiri, kada sam došao do svojeg kvarta. Prošao sam pored crkve, vrtića i škole, te nastavio dalje, još nekoliko ulica i sjeo na klupu u maleni parkić između dviju zgrada.
Nisam trebao dugo čekati.
U mračnim zgradama uvijek se jedno svjetlo pali prvo, uvijek je najprije osvjetljen samo jedan prozor. Svjetlo u tome stanu se pali točno u četiri sata i pet minuta, točno pet minuta nakon što moja mama utiša budilicu i još se malo protegne u krevetu. Tako je uvijek bilo. Tata se budio tek kasnije, oko pola osam, a ja sam se budio ovisno o rasporedu u školi. Ako je nastava bila ujutro, mama me budila oko sedam, a ako je bila poslijepodnevna, budio sam se sam, uglavnom oko jedanaest.
Nakon što se probudi, moja mama kuha ručak za taj dan, zatim se otušira i izlazi iz zgrade. Uglavnom oko pet. Zatim prvim jutranjim tramvajem odlazi na posao. Tako je bilo i toga jutra.
Klupica na kojoj sam sjedio, bila je sakrivena u zaraslom grmlju, pa me mama nije vidjela kad je izlazila iz zgrade, niti je obraćala pažnju na bilo što oko sebe, dok je koračala prema stanici. Pratio sam je izdaleka, ne usuđujući joj se približiti.
Čuli smo se prije nekoliko dana, čim sam sa trajekta, na kojemu sam naravno bio slijepi putnik, stupio na kopno. Potražio sam prvu telefonsku govornicu i nažicao prvog prolaznika nekoliko dinara (tada su govornice još uvijek radile na kovanice). Okrenuo sam broj.
- Halo? - javila se mama.
Bilo je poslijepodne, već je došla s posla.
- Mama? - rekoh. - Ja sam.
Nije me prepoznala. Rekla je da sam krivo nazvao.
Rekao sam joj svoje ime.
- Ja sam, mama - rekoh. - Ja sam.
Rekla je da se njezino dijete tako ne zove i dodala da je njezino dijete upravo sa ocem otišlo u grad. Zatim je, vrlo ljubazno, ponovila da sam sigurno pogriješio broj. To jest, pogriješila, jer mi se obraćala kao djevojčici.
- Ali, mama, ja nisam djevojčica.
Ne budi nepristojna, molim te, rekla je. Sigurno znaš da to dobro odgojena djeca ne zovu bez veze po kućama i govore gluposti, nastavila je, roditelji su te tome morali naučiti. I jesu, rekoh, i jesu, zaustivši još dodati kako me upravo ona učila tome da budem dobar, pristojan i pošten, ali nisam. Onda nemoj više uznemiravati ovu obitelj ili potraži druga milicajca, ako si se izgubila, oni će ti pomoći, rekla je.
- U redu? - upitala je zatim.
- U redu - rekoh.
- Onda tako napravi - nastavila je. - Potraži miliciju, ako ne znaš gdje ti je kuća i gdje su ti roditelji. Može?
- Može, mama.
- Nisam ti ja mama, srce.
- Dobro onda.
- Hajde sad, zaklopi slušalicu. I pazi preko ceste. U redu?
- U redu.
- Doviđenja.
- Doviđenja.
Klik.
Kasnije sam nazvao još jednom, nadajući se da će se javiti tata, ali se ponovo javila mama, pa sam spustio slušalicu. Slijedeći dan sam ga dobio, rano ujutro, kad je mama već bila na putu do posla. Saslušao me, pomno i pažljivo, bez prekidanja. Objasnio sam mu kako sam ja njegov sin koji je otišao na maturalac prije tjedan dana, popeo se na Dlakavo brdo i ušao u Vražje oko, kada se sve promijenilo i kada sam, nekako, postao djevojčica.
- Dobra priča - rekao je. - Trebala bi je poslati u Sirius.
Tata je oduvijek čitao Siriuse. Volio je znanstvenu fantastiku.
- Ali tata, to nije priča. To se stvarno dogodilo.
- Ah, da, shvaćam. To je govorio i Orson Welles kad je na radiju čitao Rat svjetova.
- Tko?
- Nije bitno, hehe. Ali bravo, dobra priča, svaka čast. A sada me ispričaj, moram ići.
Mada me otpilio i spustio slušalicu, učini mi se kako bih ga ipak mogao uvjeriti što se zaista dogodilo, pa sam ubacio i posljednji novčić i ponovno nazvao. Činilo mi se da čovjeka koji je naprosto gutao znanstvenu fantastiku ne bi trebalo biti teško uvjeriti i u neke znanosti posve neobjašnjive stvari. Možda bi mi tata čak, sa svojim znanjem inžinjera elektrotehnike i svojom načitanošću, mogao i pomoći da vratim sve u stanje kakvo je bilo prije. Pa, kvragu, pomislih, valjda je nešto naučio od svih tih svojih blesavih filmova i serija. Morao je.
Okrenuo sam broj, ponovno.
Čekajući da se tata javi, grozničavo sam smišljao što bih mu trebao reći, na koji način mu pristupiti, kako ga nagovoriti da mi pomogne.
Nisam trebao.
Jer se nije javio on.
Glas je bio mladenački, dječji, djevojački.
- Nemoj više zvati - rekla je djevojčica sa druge strane linije, čim je podigla slušalicu.
Odmah sam, bez greške, prepoznao kome je taj glas pripadao. Blijedi Vrag mi se cerio preko telefona, podlo i zlokobno. Uvijeno, kako samo on to zna.
- Ti - prozborih, jedva.
- Nemoj gnjavit mamu - reče blijedi Vrag.
Zatim je prekinuo liniju.
To je bilo prije tri dana.
Više nisam zvao.
U pet sati ujutro, slijedio sam mamu do tramvajske stanice. Djelovala je potišteno, umorno i neispavano. Tako izgleda cijeli život, osim kada je sa nama, sa tatom i samnom, kada smo svi zajedno. Onda je sretna, onda blista.
Stajao sam nedaleko nje, na tramvajskoj stanici, polusakriven u grupi ljudi, razmišljajući kako joj se obratiti. Čekao sam tri dana da dođem kući, da je vidim, da joj sve objasnim, da ju upozorim na blijedog Vraga, na zlo koje joj se prikralo u život. Iskoračio sam iz grupe ljudi i prišao joj bliže, a srce mi je zastalo u grlu. Otvorih usta i pokušah nešto reći, bilo što. Ali sam zastao.
Tada.
Shvatih.
To ne bi bilo pošteno od mene. Moja mama to nije zaslužila. Moja mama crnči cijeli život, da bi svojoj obitelji priuštila ono što ona sama nikada nije imala. Moja mama svojem djetetu, bez obzira na to o kome se radi, daje ljubavi i pažnje, da se nikada ne osjeća nevoljeno. Moja mama svoje dijete štiti i to će činiti do svoje smrti.
Shvatih.
Moja mama ne mora znati. Ovo nije i ne smije biti njezina stvar. Ako će se ovo pretvoriti u borbu, onda to nikako ne smije biti njezina borba. Ona je svoju borbu odrađivala, svakodnevno, budeći se u pola četriri i kuhajući ručak za tri dana unaprijed, koračajući svakoga dana na ovu istu tramvajsku stanicu i čekajući isti tramvaj u pet sati ujutro. Radeći, za svoju obitelj. Za svoje dijete.
Ne.
Čak i kad bi mi povjerovala. Ovo neće biti njezina stvar.
Prođoh pored nje i dalje joj zbunjeno gledajući joj lice. Nasmješila mi se, kao što mi se nasmješio i Soperški, Viktor, ispred autobusa, kao što se ljubazno nasmješite strancu, a ja joj uzvratih osmjehom. Nisam joj ništa rekao.
Došao je tramvaj. Ušla je i sjela na prazno mjesto negdje u sredini tramvajskih kola i tramvaj je krenuo. Ja sam ostao stajati tamo, uz još nekoliko stranaca, koji su prekasno dotrčali na stanicu.