35. VALENTINA

Još je uvijek bilo rano jutro i puno prerano da bih mogao učiniti ono što sam naumio. Morao sam pričekati da tata ode na posao i da derište, u koje se blijedi Vrag prerušio, ostane samo kod kuće. Računao sam: tata uvijek odlazi na posao oko sedam i petnaest, a ako malo derište ima školu ujutro, krenut će iz stana oko petnaest do osam. Škola se nalazila točno prekoputa naše zgrade i nikada nije bilo potrebe kretati ranije. Osim ako nismo imali predsat koji je počinjao oko sedam i petnaest, ako bi taj tjedan imali nastavu ujutro. No to su bili rijetki dani i to bi se događalo samo kada bi trebalo odrađivati neki praznik ili ako bi zbog nekog nepredviđenog događaja propustili koji nastavni dan, pa sam nekako slutio kako ću je ipak pronaći kod kuće. Ton glasa kojim mi se blijedi Vrag obratio preko telefona dao je zaključiti kako me očekuje, kako je sasvim siguran da ću doći i potražiti ga. Znao sam da ga neću iznenaditi.

Konačno, zaključih - pozvonit ću na vrata točno u pola osam i omesti derište usred priprema za školu, ili ću je, pak - ukoliko ima nastavu poslije podne -probuditi. I u jednom i u drugom slučaju, imati ću dovoljno vremena za obračun s njom. Njime. Kako god.

Prevario me. Nije mi rekao da će biti ovako. Nije mi rekao da me se nitko neće sjećati. Da nikad neću postojati. Nisam to više htio. Morao sam poći k njemu, ponovno. 

No, na to sam morao pričekati još barem sat vremena. Nisam znao kuda bih sa sobom u tom periodu, nisam imao nikakav plan, niti sam s umišljajem krenuo put Valentinine kuće. Tek, našao sam se u uskoj uličici. Valentina je stanovala na samom kraju kvarta, tik do autoputa, a njezin je prozor gledao na maleni parkić, do kojega je uska uličica vodila, krivudajući od trošnog, starog kućerka na samom svojem početku, preko zgarišta nečije davno izgorjele garaže u sredini, do lijepe, bijele kuće Valentininih roditelja na samom svom kraju. Hodao sam polako i oprezno, kao da radim nešto nedozvoljeno, nešto čega bi me trebalo biti stid. Ali, nije se radilo o stidu, ne.

Svega sam nekoliko puta prolazio tom istom uličicom, otkada se Valentina doselila u susjedstvo i uvijek sam koračao istim, opreznim i polaganim korakom, kao na paradi. Ta je bijela kuća, koju su njezini roditelji obnovili prije nego li su se u nju doselili, ta je - u mojim dječačkim očima - velebna građevina, predstavljala sve moje snove. Tu je bilo sve ono što sam htio za sebe. Htio sam stanovati u takvoj kući, jednom kad odrastem. Htio sam, nadalje, i ja imati veliki bijeli automobil (čiju sam marku odavno zaboravio) i parkirati ga na zelenu travu, pod grane pune grožđa, baš kao što je to činio Valentinin tata. Htio sam, jednom, kad se obogatim kao veliki gitarist, i ja imati posebnu kućicu u kojoj ću držati alat, kojim se neću služiti, no bit će mi dovoljno samo znati da ga imam, ako mi ikada ustreba.

No, naravno, više od svega, htio sam, čini mi se oduvijek, imati Valentinu.

Zamišljao sam kako je to biti unutar tih bijelih zidova, tamo gdje se i ona nalazi. Kako je to kad se ujutro probudiš, a cijela kuća miriše po njezinoj jučer uvečer opranoj kosi, ili kako bi bilo uvući se u njezinu sobu i gledati je kako spava. Bio sam uvjeren da izgleda kao anđeo, ili kao beba. Tamo unutra žive ljudi koji sa njom komuniciraju neopterećno, bezvezno, svakodnevno, s kojima se ona smije i sa kojima gleda televiziju dok joj se njezina velika papuča u obliku nekog šašavog crtanog junaka lijeno njiše na vršcima prstiju njezinog predivnog lijevog stopala. Htio sam imati to. Htio sam imati nju. Htio sam imati Valentinu i zato sam toj kući uvijek prilazio sa posebnim poštovanjem, polako, diveći joj se, već izdaleka. Ona je tamo unutra živjela. 

Tako sam razmišljao prije.

A sada sam imao to, pomislih, koračajući prema bijeloj kući istim, laganim korakom. Sada sam to imao. Imao sam Valentinu, tamo negdje, u drugom svijetu, prije Vražjega oka. Imao sam je, ponovih samome sebi više puta, niti ne vjerujući vlastitom sjećanju. Imao sam je, barem na jedan kratki trenutak, dok sam još bio dječak. 

Ali sada sam djevojčica. I možda ništa od ovoga nije stvarno.

Došetao sam do ograde bijele kuće Valentininih roditelja i stao pored crvenog zvonca. Nisam znao što želim i namjeravam li pozvoniti na njega. Bilo je rano, prerano da bi bilo tko u ovako otmjenog kući već bio budan. Zbog toga i jesam imao hrabrosti prići toj ogradi - što sam tada učinio prvi puta - i zbog toga sam imao hrabrosti ostati tako neko vrijeme. Na svim su prozorima bile navučene teške zavjese, ili spuštene rolete, tako da, zapravo, nisam niti mogao znati je li bilo tko unutra već budan i je li koje svjetlo već otprije upaljeno. Dotaknuh bijelu ogradu i uzdahnuh. A ulazna vrata velebne, bijele kuće se otvore.

Panično se ukopah na jedan kratki trenutak, ne znajući kuda da se sklonim. Nalijevo, u grm pun bodlji, ili nadesno, iza obližnjeg kamiona? Odabrah desnu stranu i skočih u zaklon. Ustvari, nisam imao pojma zašto to činim, pošto niti ličim na samoga sebe, niti bi me itko mogao prepoznati. Tek, učinilo mi se potrebnim sakriti se. 

Vrata bijele kuće se otvore. I Valentina iziđe, noseći debele knjige.

Davor, taj mali šonjavac mi reče kako je Valentina povučena i kako nikada ne razgovara ni sa kime, mada su svi ljubazni prema njoj. U tom trenutku, kada mi je to rekao, niti jedna od tih riječi mi nije zazvonila na uzbunu. A kako i bi? Bio sam previše uznemiren svime što mi se događalo, da bih zdravorazumski mogao proanalizirati ono što mi je, zapravo, rekao. Reče kako su svi ljubazni prema njoj. Mada ona ne razgovara ni sa kime. Zbog čega bi netko bio ljubazan prema nekome tko uopće ne želi razgovarati? Niti jedna od Davorovih riječi mi nije, tada, zazvonila na uzbunu. A je li trebala?

Svakako.

Ako netko ne želi razgovarati sa tobom, onda se - tako to obično biva - i ti kloniš dotične osobe, jer nemaš nekakvog osobitog razloga obraćati joj se, a još manje truditi se biti ljubazan prema njoj. Možda pokušaš zapodjenuti razgovor, jednom, dvaput, tri puta, ali naposljetku neminovno odustaješ. Tako to obično biva, nitko se ne trudi pretjerano biti ljubazan prema nedruštvenoj osobi. 

Osim ako se zbog nečega ne osjeća krivim. 

Ili je sažaljeva.

U jednoj jedinoj, prilično kratkoj rečenici, Davor šmokljan mi je dao naslutiti sve što se o Valentini trebalo znati. Ali jednu stvar mu moram priznati: šmokljavac se, tom svojom rečenicom, u mojim očima (sada kada sam shvatio o čemu je zapravo riječ) pokazao kao iznimno ljudsko biće, rijedak primjerak hommo sapiensa koji ne sudi prema vanjskom izgledu, niti površno, ili olako, shvaća ljude oko sebe. Da sam upitao bilo koga drugoga za Valentinu, najvjerojatnije bih dobio posve drukčiji odgovor. Šonjavac je osjećao potrebu opisati Valentinin karakter, pritom ničime ne spominjući njezin fizički izgled.

Svatko drugi bi rekao: ona nakazna Valentina? Ili: ona koja je izgorjela? Ili: ona s njivom umjesto face? Rekli bi bilo što što bi se zasigurno ticalo njezina fizičkoga izgleda, bio sam uvjeren. Jer to je ono prvo što moraš primjetiti kada je pogledaš. Samo su rijetki koji bi, kao što je to učinio šonjavac Davor, bili u stanju izbjeći opis njezina lica, kad bi ih netko za Valentinu upitao.

Jer, polovica njezine glave zaista jest bila Valentinina. Predivna, lijepa i zdrava. To je bilo lice koje sam volio i koje sam obožavao. To je bilo lice koje sam želio gledati svaki dan, od jutra, pa sve dok ne odem spavati, to je bilo lice koje sam želio sanjati, zauvijek. No, ona druga polovica nije bila njezina. Bila je nečija tuđa, strana, užasna. Izbrazdana davnim ozlijedama, opekotinama ili posjekotinama, svejedno, unakažena vatrom ili nečim drugime, svejedno. Zagušio sam krik koji se valjao mojim grlom, divljački lupajući i tražeći izlaz. Raširih oči i rukama začepih usta. Netko je Valentini oduzeo lice. Barem polovicu. Kao da je odgriženo. Ružno. 

Užasno. Užasno. Užasno.

Užasno.

- Možeš li? - upita je muški glas iznutra.

Valentina se okrene prema još uvijek otvorenim ulaznim vratima i mislim da se nasmješila, koliko su joj uništeni mišići unakažene polovice lica to dopuštali.

- Mogu, tata. Sve je u redu - reče ona.

Glas joj je bio skoro isti onakav kakvog ga pamtim, samo ipak nešto dublji, ili, bolje rečeno, istrošeniji, hrapaviji. Kao da je dugo i glasno vrištala.

- Ako želiš, odvest ćemo te, ili mama ili ja. Kako želiš - reče joj otac, još uvijek se ne pojavljujući na vratima.

- Ne treba. Sama ću.

Tada je tek njezin otac stupio na prag. Ispružio je ruke prema njoj, a ona je, pomalo nevoljko, pala u njegov zagrljaj.

- Daj, tata, vidjet će nas netko - učinilo mi se da je rekla.

- Pa što? Ti si moja mezimica i imam te pravo ljubiti i grliti i na sred trga, ako mi tako dođe.

Nije ništa rekla, samo se još jače privila uz oca i čvršće ga zagrlila. Ostali su tako nekoliko trenutaka, a onda ju je on poljubio u čelo i unakaženu polovicu lica. To joj je zasmetalo, pa se naglo povukla od njega, ali nije ništa rekla, već je samo sramežljivo pokrila tu polovicu lica dlanom. Otac ispruži ruku, dotakne dlan kojim se skrivala, pa ga pomiluje.

- Nazovi ako želiš da dođemo po tebe.

Ona kimne glavom, i dalje se smješeći.

- Sve će biti u redu, znaš - reče joj otac.

- Znam - odgovori ona.

Vrata velebne bijele kuće se zatvore tek kad je Valentina zamakla za prvi ugao. Ostao sam skriven iza kamiona, nepomičan, hvatajući dah.

Netko je ukrao Valentinino lice.

Užas.