36. LICE

Pratio sam je do tramvajske stanice, iste one sa koje sam ispratio mamu na posao. Ljudi su, naravno, buljili u nju. Nije prošao niti jedan čovjek, niti jedna žena, dijete, da se nije okrenuo i dugo zagledao u Valentinu. Stiskala je svoje debele knjige na prsima, postavljajući ih tako između sebe i svijeta, kao štit, gledajući u pod, ne podižući pogled. Netko od ljudi koji su čekali na stanici joj je čak nešto i dobacio. Nisam čuo što, ali ona se naglo pomakla s mjesta na kojem je čekala tramvaj i napravila nekoliko koraka prema cesti. Ugledah kako joj se neki stariji čiča približio i nešto počeo tumačiti. Podigla je debele knjige visoko, tako da su joj sad posve zaklanjale uništeno lice, a čiča nije prestajao govoriti. Sve sam to promatrao sa druge strane ceste. Valentina je dugo stajala na istome mjestu, čiča je dugo nešto govorio, a ljudi su se dugo pretvarali da ne gledaju. Zatim je došao tramvaj. Stanica na kojoj se sve to odvijalo, bila je jedna od prvih na toj tramvajskoj liniji i sa te su stanice tramvaji kretali samo u jednom smjeru - prema gradu - i ta je tramvajska linija odgovarala svim putnicima, bez obzira na to kamo su kasnije namjeravali otići. Pa ipak, Valentina nije ušla u tramvaj. Ostala je na stanici i dalje držeći svoje debele knjige ispred lica. Kako je tramvaj polazio, ugledah glave putnika kako se okreću za njom. Nije otišao niti onaj čiča, koji joj je i dalje nešto tumačio. Molim vas, ostavite me na miru, čuo sam da mu je rekla, kad sam prešao cestu i stao na stanicu, a čiča je i dalje brbljao. Nisam razumio o čemu, pa mi se na trenutak učini kako govori nekim stranim jezikom, sve dok ne shvatih da je potpuno pijan i da, zapravo, baljezga bez smisla. Oko njega se širio vinski zadah, a hlače njegova, inače prilično elegantnog odijela, bijahu prljave i od blata i od rigotine. Bio sam spreman okladiti se kako pijanac nije uopće niti zamjetio Valentinino lice i kako njezina unakaženost uopće nije bila razlog njegovog zamarajućeg monologa, kao što sam to ranije pomislio. U neku ruku, bilo mi je drago zbog toga. Pa ipak, znao sam da Valentini nije i ne može biti ugodno dok joj pijani čiča bulji u lice iz takve blizine. Prišao sam im i, uz najbolje i najprirodnije namješten smješak, rekoh mu da je ostavi na miru i da ode. Pijani čiča je nešto promumljao, okrenuvši glavu prema meni, ali me zapravo uopće ne vidjevši. Ponovih mu da se makne. Podigao je obrve i napola sklopio oči, kao da pokušava apsorbirati ono što je upravo čuo te se, napokon, makne.

- Hvala - reče Valentina.

- Nema na čemu - odvratih i dalje se smješkajući, mada mi nije bilo do toga.

Sada sam izbliza gledao njezino poderano lice i jasno sam mogao razaznati svaki njezin ožiljak, svaku brazdu duboko utisnutu u njezinu kožu, svaku bolnu neravninu. Bio sam svjestan da se takve stvari ne pitaju, niti sam mislio da bih ikada bio u stanju smoći hrabrosti i pitati je takvo što, no pitanje je samo sišlo sa mojih usana i u trenutku kada ga postadoh svjestan, već ga je bilo prekasno zaustaviti.

- Što ti se dogodilo? - upitah je.

Očekivao sam svašta. Njezinu ljutu reakciju. Njezin bijeg. Njezine suze. Mislio sam kako će se namrštiti, pognuti glavu i zašutjeti, pogotovo jer mi je šonjavi Davor rekao kako je povučena i da ne voli komunicirati s ljudima. Ruku na srce, znao sam, zaslužio sam i šamar, jer se takve stvari ne pitaju. Kraj takvih i preko takvih stvari se prolazi bez zadržavanja, bez osvrtanja, na takve se stvari ne svraća pozornost. Takve stvari ne postoje. Znao sam da sam zaslužio šamar.

No, šamara nije bilo.

Umjesto njega, Valentina podigne glavu i spusti svoje debele knjige, te se pokuša nasmješiti, baš kao što se na pragu velebne bijele kuće pokušala nasmješiti svojemu ocu, nemušto, ali uz mnogo truda.

Prihvatih njezin osmjeh, te joj ga uzvratih.

- Oprosti - rekoh joj, zaklonivši usta rukama. - Znam da se to ne pita. Ispričavam se.

- Ne ljutim se - reče, instinktivno pokušavajući dlanom sakriti unakaženo lice. - Ti si prva koja me se to usudila pitati.

Reče kako o njezinoj ozljedi kruže mnoge priče, čula ih je sve, ali da je nitko, nikada nije izravno upitao što joj se, zapravo, dogodilo. Niti baka, reče, niti razrednik u školi. Nitko. Vrijeđalo ju je to, naravno i zbog toga se osjećala manje vrijednom, puno manje nego zbog samoga unakaženoga lica. Vrijeđalo ju je, iz razloga što je smatrala kako bi ljude koji su je poznavali prije nego li joj se to dogodilo, to moralo zanimati. Oh, zanimalo ih je, svakako, nastavi ona, raspitivali su se, na sve strane, ali nitko od njih nije imao dovoljno obzira da se obrati njoj osobno. To bi je manje boljelo, nego da se svi oko nje pretvaraju kao da se ništa nije dogodilo. Tako su se ispočetka ponašali i njezini roditelji, reče, dok im nije objasnila kako je to boli i ponižava. Ono što mi se dogodilo, nastavi, ne može se izbrisati, niti se može ignorirati, jer ako ignoriraš moje lice, onda ignoriraš i mene kao osobu. A to zaista boli, završi. 

- Zato ti hvala - reče.

Osjetih neodoljivu potrebu dotaknuti joj to izbrazdano lice, proći dlanom po njemu i uvjeriti se kako ono i nije tako ružno kavim mi se isprva učinilo, ali se suzdržah. Bio sam nepoznata djevojčica, tek ljubazni prolaznik koji ju je riješio napasnog pijanca i, sasvim slučajno, uputio riječ koja joj godi. Nisam imao pravo dotaknuti to lice.

- Tata mi kaže kako slijedeće godine mogu na operaciju u Švicarsku, kad mi se lice posve smiri. Kaže da su doktori rekli kako će mi posve vratiti moje staro lice i da se ništa neće vidjeti.

Reče to sa tolikom nadom i tolikim ushićenjem da nije bilo pristojno učiniti bilo što drugo osim nasmješiti joj se.

- Siguran sam da će tako biti - odgovorih.

- Hahaha - nasmješi se.

- Što je?

- Rekla si siguran. Kao da si dečko. Haha.

- Oh, da. To mi se ponekad dogodi.

Nisam mislio da ću dobiti odgovor na postavljeno pitanje. No, Valentina nije zaboravila da sam ga upitao. Što se dogodilo?

- Glupa nesreća - reče. - Prelazila sam cestu i mada se to događalo usred bijela dana, odjednom mi se, na trenutak, učini kako je mrkli mrak i nisam vidjela ništa pred sobom, osim nečije blijedo lice. Zastala sam i nisam na vrijeme pretrčala cestu, kad je na mene naletio neki ludi motorist. Punom brzinom. Bila sam u bolnici šest mjeseci.

- Blijedo lice?

- Što?

- Rekla si da si vidjela nečije blijedo lice?

- Da. Nekog dječaka. Nikada ga prije nisam vidjela, ali sam ga dobro zapamtila.

- Ozbiljno? Baš zanimljivo. A kako je izgledao?

- Hmm... Teško bih ti ga mogla opisati. Nije bio ni po čemu poseban.

- Aha.

- Ali bih ti ga mogla pokazati.

- Da? Kako to? Živi tu negdje?

- Ne. Nacrtala sam ga.

- Dječaka?

- Aha. Dok ležiš u bolnici, svašta ti prolazi kroz glavu, pa da ubiješ vrijeme i misli, moraš se nečime baviti. Ja sam odjednom počela crtati, mada to nikad prije nisam radila. Mislim da sam prilično dobra.

- Vjerujem da jesi.

- Želiš li ga vidjeti?

- Dječaka? Naravno.

Između svojih debelih kjniga i bilježnica, Valentina je nosila i blok. Običan blok za skiciranje, često sam i ja znao (prije) žvrljati u takve blokove. Otvorila ga je i iz hrpe skica i gotovih radova, izvukla jedan. Bio je to crtež dječaka, četrnaestogodišnjaka, sa blesavim osmjehom na licu. Dječak raščupane plave kose je u ruci držao gitaru.

Stvarno je dobro crtala. Odmah sam prepoznao to lice.

Svoje lice.