37. PAVEL

- Hoćeš vidjeti i ostale crteže? Zanima te to? - upita tada Valentina.

Nisam kimnuo glavom, jer za to nisam bio u stanju. A ona mi ih je svejedno pokazala. Zatvorila je blok i otvorila jednu od bilježnica. U njoj su se nalazili iscrtani računi, pozivnice, salvete - sve što bi joj palo pod ruku.

- Ne mogu se kontrolirati, ponekad - reče. - Osjećam kako svaki taj crtež moram staviti na papir odmah čim mi se ukaže ili će se dogoditi nešto strašno. Ne znam što, možda će dječak koji mi se pojavljuje u glavi prestati postojati, ili će se dogoditi nešto drugo, jednako strašno. A tko zna, možda ću, ako mi ikad te slike prestanu navirati, prestati postojati ja? Ne mogu si to objasniti, ali moram odmah crtati. A ponekad nemam svoj blokić sa sobom.

 Pokaže mi jedan iscrtani račun, drugi, objašnjavajući mi svaki crtež posebno. Neki su, rekoh već, bili završeni a neki su zaživjeli tek kao skice. Ali svaki od njih mi zaustavi dah.

- Ovo su stvari koje mi se ponekad ukazuju - reče. - U snu uglavnom, ili kad se zamislim. Fora mi je to, kao da sam u nekom transu i kao da živim nečiji tuđi život. Zamislila sam kako je to život ovoga dječaka (tu opet pokaže jednu skicu koja prikazuje mene). I fora mi je to crtati.  Znam da neke od njih izgledaju prilično jezivo, ali ne osjećam strah dok ih sanjam i nikada se ne budim preplašena. Možda jednom to negdje i objavim. Aha, mo’š si mislit’, ha, ha, ha.

Šokiran, gledao sam u Valentinine crteže i skice. Crtala je tog dječaka, mene, često, i svojim crtarijama opisivala upravo ono što mi se zbilo. Nacrtala je Dlakavo brdo, ne onako kako mi ga je u prošlom svijetu opisala, već onako kako sam ga vidio ja, penjući se na njega. Nacrtala je i kanjon, stope, blijedog Vraga, sebe - golu - u moru (uspio sam se sabrati toliko da je pitam tko je djevojka na crtežu, a ona je rekla da je crtala sebe i zahihotala se), blijedog Vraga kao doktora, autobuse, Špiju i njegov pištoljčić, nekakav rat (narodnooslobodilački vjerojatno, zaključih) i mrtve ljude na nekoj širokoj njivi (partizane, pretpostavih)... sve. Pored svakog crteža užvrljala je datum kada ga je nacrtala i kratko objašnjanje.

- Ovo mi je razrednik - reče za Špiju. Pored njegova crteža je jasno pisalo Viktor, no kako nije mogla znati kako vrlo dobro znam tko Viktor jest, osjećala je potrebu objasniti mi. - U zbilji izgleda malo drukčije i nema pištolj, hehe. Ali sam ga nacrtala kako sam ga vidjela u snu. I ostali iz razreda mi se pojavljuju, ali mi se njih ne da crtati.

Tada je dojurio tramvaj i ona je munjevito sklopila blok, rekal da se žuri i ušla unutra, praćena pogledima zgranutih znatiželjnika. Rekla je da je već navikla, prije nego li su se vrata zatvorila za njom. Ostao sam na stanici još nekoliko minuta, nemoćan učiniti bilo kakav smisleni pokret.

U ovome svijetu nije poginulo pedesetero klinaca, u ovom je, izgleda, unakažena samo jedna djevojčica. Pa dobro, i jedan je dječak nestao sa lica planeta. Stvari se, reklo bi se, kreću na bolje. Bio sam uvjeren kako nesreća koja se dogodila Valentini - a dogodila se oko dvije godine ranije (datuma koji mi ništa nije otkrivao) - nije bila slučajna. A znao sam i tko ju je namjestio. 

Nikako nisam mogao shvatiti što blijedi Vrag želi od mene i zbog čega bi netko tako moćan - kao što bi Vrag trebao biti - uopće trošio vrijeme na poigravanje sa mnom, tako malenim i tako beznačajnim, i ne samo samnom, već i - kako je to bilo više nego očito - Valentinom, kojoj je oduzeo lice, pa joj usadio nečije sjećanje(nije neka trampa, zaključih), koje ona nije shvaćala, ali ga je barem stavila na papir. Taj papir, ti crteži, ti tragovi njezinih snova i uobrazilje, bili su jedini pokazatelj mojeg postojanja na koji sam naišao otkad sam sišao sa Dlakavog brda. Blijedi Vrag je igrao svoju igru i razmještao me (nas) po svojoj volji. 

Morao sam saznati zbog čega, a vrlo dobro sam znao gdje ga to mogu i priupitati. Pogledah na sat prekoputa tramvajske stanice.

Bilo je vrijeme.

Ušao sam u zgradu. Po svim mojim proračunima, tata je otišao na posao prije nekih desetak minuta, a blijedi je Vrag, to jest, to malo derište u kojega se prerušio, još uvijek trebalo biti kod kuće. Po glasu preko telefona sam procijenio da bi trebalo imati oko deset godina, treći, četvrti razred. Bit će je lako savladati. 

Pola osam. Ako ima školu ujutro, uskoro će morati krenuti. Ako joj je nastava poslije podne, vjerojatno još uvijek spava. Pozvonio sam, jednom dugo, dva puta kratko i još jednom dugo, kao što i jest bio naš dogovoreni obiteljski znak, barem dok sam ja stanovao ovdje. Pozvonio sam još jednom, pa još jednom. Derište nije odgovaralo, pa sam sjeo na zvono.

- Tko je? - upitao je, konačno, dječji glasić, posve neoptrebno, pošto sam bio prilično siguran kako blijedi Vrag mora biti svjestan da dolazim, ali sam svejedno pristao odigrati igrokaz do kraja. 

- Vodoinstalater - rekoh, pa se ispravih. - Vodoinstalaterka.

- Mame nema. Ni tate - odgovori dijete.

- Znam. Zato su i poslali mene. Susjedu ispod vas curi voda iz vašeg stana.Treba to popraviti.

- Tu nema nikakve vode.

- Znam, ali susjedu ispod vas curi. Pitaj tatu.

- A nema ga.

- Onda me pusti da uđem.

- A ne smijem.

- Onda barem otvori vrata da ti dam poruku za tatu i mamu.

- Koju poruku?

- Napisana je, nećeš sve zapamtiti. Otvori samo malo, pa ću ti je dati. U redu?

Na trenutak se ne dogodi ništa. Zatim se ključ okrene u bravi, jednom. Pa još jednom. 

Zatim se vrata odškrinu, a ja uzmem zalet.

Zajurih se svom snagom. Udar je bio toliko jak da je dijete odletilo na drugi kraj hodnika i udarilo u zid. Jauknulo je. Brzo sam zatvorio ulazna vrata, provjerivši na brzinu je li netko na stubištu možda čuo što se događa. No, nikoga nije bilo. Vrlo dobro. Zaključah vrata iznutra i okrenem se djetetu.

Pogriješio sam. Blijedi Vrag nije bio djevovčica.

Maleni dječačić, kržljav, plave kose i plavih očiju se držao za stražnji dio glave i plakao. Nije mogao imati više od sedam, osam godina. Prišao sam mu.

Očekivao sam da će mi se blijedi Vrag suprostaviti, jer, došao sam ga ubiti, očekivao sam da će skočiti na mene ili poletjeti, da će ispružiti svoje kandže i pokušati me rasjeći. Očekivao sam bilo što.

Ali dječak je samo plakao.

- Reći ću te mami - rekao je, između dva jecaja, zatim ju je nekoliko puta i zazvao. - Mama! Mama! Mama!

Začepio sam mu usta.

- Začepi! I reci mi sad! O čemu se radi? Zašto nam to radiš? Ha? Zašto nas mučiš?

Malo derište se nemoćno koprcalo u mojem stisku. Ničim nije odavao da bi mi htio, ili mogao odgovoriti. 

Pade mi na um. 

Sad je bila prilika da se ga se riješim, da učinim ono po što sam i krenuo u Vražje oko, pa se izjalovilo. Sad je bila prilika da uništim blijedog Vraga. Možda se tada ništa od ovoga neće dogoditi. Možda će svaki spomen na njega tada biti izbrisan, možda će tada sve biti onakvo kako je bilo i prije nego li sam postao svjestan njegova postojanja, kakvo je bilo davno, davno prije, dok sam još bio klinjo, bezbrižan i zaštićen. To bi bio život! 

Polako sam primio dječaka za vrat, objema rukama. Neka pravda bude zadovoljena. Neka se stvari postave na mjesto gdje će mi biti dobro, gdje Valentina neće biti unakažena, a ja ću se vratiti kući. Dječak se nije branio, samo je i dalje plakao. Trebao sam samo stisnuti. Samo to.

Ali.

Nisam mogao.

Gledao sam ga neko vrijeme, kako slini i plače, ručicama brišući lice.

Shvatih.

Ovo nije blijedi Vrag. Ovo je samo neki dječak.

Ovo nije blijedi Vrag.

- Ti nisi blijedi Vrag - rekoh mu, posve razočaran. - Tko si onda ti?

Dječak, naravno, ne odgovori.

- Mogao bi mi biti brat - sine mi.

Ustao sam, ostavio ga u hodniku i jurnuo u sobu. Otvorio sam ormar u kojemu mama, znao sam, drži sve naše dokumente, izvadio ih iz fascikla i sve ih razbacao po podu. Tražio sam neki, bilo kakav, dokaz svojega postojanja, rodni list, učeničku knjižicu, neku staru fotografiju, prvi odrezani pramen kose kojega mi je mama nekoliko puta pokazivala, nešto službeno. Čak sam, ludo, pomislio kako bi bilo dobro kad bih našao i smrtni list ili bilo kakvu obavijest o svojoj smrti. Onda bih barem znao na čemu sam. Možda sam zaista umro, jednom davno, pa sad sve ovo gledam iz nekog drugog tijela, iz nekog drugog života. 

Nisam našao ništa. Niti rodni list, niti učeničku knjižicu. Niti smrtni list.

Ništa. 

Niti ovdje nisam postojao, nikada.

Tada se okrenuh dječaku, koji je još uvijek sjedio u hodniku i plakao. Možda je on - ja? Ličio je na mene, zaista.

- Kako se zoveš? - upitah ga.

- Pavel - reče.

To nije bilo moje ime.

Imao sam nekoliko znakova po kojima me mama raspoznavala u rodilištu. Nekoliko madeža i jednu mrlju na ramenu. Potražih te znake kod dječaka, ali niti jednog nisam našao.

- Kad si se rodio?  Kojeg datuma? Kad ti je rođendan? - pitao sam i dječak mi odgovori.

- A imaš li brata ili sestru? - ponadao sam se da bih možda ja mogao biti jedno od njih, izgubljeni brat. - Jesi li ih ikada imao?

U tome trenutku bih bio spreman pristati biti čak i izgubljena sestra, samo da je mali potvrdio da ih je jednom imao.

Ali Pavel odmahne glavom.

Nije.

Više nije plakao. Samo je sjedio na podu, ustrašen. Prišao sam mu, čučnuo do njega i pogladio ga po glavi. Nasmješio sam mu se.

- Neću ti ništa, ne boj se. Malo sam pogriješio, znaš. Hoćeš da ti napravim kakao?- upitah ga, sjetivši se kako sam i ja jako volio kakao.

Kimne glavom, pa sam mu ga i napravio. Gledao sam ga kako pije, činio je to upravo onako kako sam ga i ja pio: najprije je posrkao nekoliko malih žličica napitka, jednom, dvaput, triput, pa ju je onda odložio sa lijeve strane i nastavio piti malim gutljajima. Mogao sam napraviti kakao i sebi i na trenutak mi se to učini kao dobra ideja. Ali ovdje više nije bilo ničega za mene, niti je ijedna od tih silnih šalica sa šaljivim natpisima, koje je moja mama voljela skupljati, bila predviđena za mene. Da sam tada uzeo jednu od njih i u njoj si napravio kakao, osjećao bih se kao lopov, kao da od dobre obitelji uzimam nešto što mi ni po čemu ne pripada, pa nisam. 

Pavel je sjedio nasuprot mene. Još uvijek je bio uplašen i nije se micao s mjesta. Upitao sam ga nekoliko najopćenitijih pitanja, tražeći samome sebi opravdanje da odmah ne odem. Reče kako ima školu poslijepodne i da mu je najteža matematika. Proučavao sam ga pažljivo neko vrijeme i u nijednom trenu nisam u njemu vidio nijednu naznaku blijedog Vraga, pa sam je napokon i prestao očekivati. Blijedi Vrag se nije nalazio ovdje. Kad je Pavel popio kakao, pospremio sam dokumente nazad u ormar, oprao čaše, umio Pavela i izišao van. Prije nego li je zatvorio vrata, upozorio sam ga da pazi kako prelazi cestu. 

Postojalo je još samo jedno mjesto gdje sam mogao otići.