38. STRANA SOBA

Bio je sunčan dan i bilo je dovoljno izletnika koji su se uputili na obližnju planinu, te nisam imao problema sa prijevozom. Vikendica mojih roditelja nalazila se točno na pola puta između posljednjeg naseljenog mjesta i vrha planine. Ustopirao sam neku zgodnu obitelj, odjevenu po najnovijoj planinarskoj modi, te ih zamolio da me odvezu dio puta. Sjeo sam na stražnje sjedalo, pored dva blizanca, maminih anđela, kako ih je nazvala žena na suvozačevom mjestu nazvala, i ta su me dva mamlaza šutke odmjeravala cijelo vrijeme. Bili su mojih godina i mama ih je pokušala potaknuti na razgovor sa mnom, ali niti joj je to uspjevalo, jer su oba njezina anđeličića bila mutava do boli, niti sam se ja trudio djelovati previše zainteresirano za bilo kakvu komunikaciju. Tako smo većinu puta prešli u tišini, što mi je odgovaralo, jedino me jednom mama tih mamlaza pitala kako to da ne putujem s roditeljima. Pomislio sam odgovoriti kako će me oni čekati gore, na vikendici, kako im se pokvario auto, pa sam morao - to jest, morala - sama doći autobusom, no učinilo mi se zgodnije izmisliti neku tužnu priču kako sam siroče, jer je oba moja roditelja pokosila neka strašna kuga dok su tumarali po afričkim džunglama, gdje su radili kao plaćenici nekog poludivljeg diktatora. Ne znam je li mami na suvozačevom mjestu to objašnjenje bilo dovoljno, ili joj je bilo neugodno bilo što dalje pitati, tek, zašutila je i više me do kraja puta nije ništa pitala, što mi je sasvim odgovaralo. Zahvalih im se kad su me doveli na odredište.

Ostavili su me na glavnoj cesti, pored kontejnera za smeće. Iza njih se nalazio zarastao, uski i strmi puteljak, koji je vodio do vikednice. Nekada je, pamtim, bio dovoljno širok da bi se njime moglo proći automobilom, no sada to više nije bilo tako. Prolazio sam kroz gustiš koji je sakrivao pogled na okolne brege probijajući se kroz oštro, nepotkresano granje. Dugo nisam ovuda prolazio, još od kad sam bio potpuni klinac, prije pet- šest godina. Barem bi toliko prošlo u onom, prijašnjem svijetu. Ovdje, na drugoj obali - tko zna? Vjerojatno nikada nisam prolazio ovuda. Ili sam prolazio uvijek, jer, ovdje se sve može dogoditi istodobno.

Vikendica mi se ukazala upravo onakvom kakvu sam je i pamtio: mirna, lijepa, malena, na vrhu pitomog brijega, naslonjena na nekoliko stabala oraha i nad cijelim redom jabuka. Nekada je tu bio i vinograd, pamtim, no sada su od njega ostali samo vanjski kolci, koji su davali prilično točnu predodžbu to tome koliko je vinograd, dok ga je bilo, zapravo bio velik. Nisam znao što se dogodilo sa njime, niti zašto su ga moji zapustili. Nisam znao mnogo stvari u ovome, novome svijetu i upravo zbog toga sam stigao ovamo. 

Vikendica je, naravno, bila napuštena, prazna i hladna, ali nije bila hladna na onaj način na koji sam pamtio tu njezinu hladnoću. Kako se nalazila na bregu, sa svoje je stražnje strane bila zakopana u zemlju gotovo do prvog kata, te joj je zemlja u koju je bila zakopana uvijek osiguravala svježinu, čak i usred ljeta. U donjoj je portoriji uvijek bilo hladno. No, to nije bila hladnoća koju sam osjetio kad sam napokon došetao do nje. Ova je hladnoća bila drukčija i osjetio sam je čak i izvana. Nije da nisam pokušao ući, no vrata su, kao i uvijek kada su mi roditelji bili u Zagrebu, bila zaključana. Mogao sam pokušati ući na prozor ve-cea, ali nisam. Bilo mi je dovoljno da pogledam kroz malenu rupu u zidu donje prostorije. Unutra se nije nalazilo ništa što bi me podsjećalo da sam ikada prije bio, ili čak vidio, tu prostoriju. Bila mi je posve nepoznata i te slika na zidovima bijahu nečije tuđe slike, bez ikakve veze, niti sa mnom (što, zaista, više nisam niti očekivao), niti sa mojim roditeljima. Koliko pamtim, na zidu te donje sobe uvijek su visile slike obitelji: mene, mame, tate, ujaka, strica, bratića i ostalih. Nisu to uvijek bile iste slike, niti su uvijek pokazivale iste ljude, no, uvijek su bile poznate. Sada se na zidu nije nalazilo niti jedno poznato lice, niti jedan poznati osmjeh. I namještaj u sobi je bio posve drukčiji. Naš je bio star, pohaban i u poluraspadnutom stanju, ali mi je bio poznat, moj, domaći. Ovo nije bilo moje, nikada. Ovaj namještaj u sobi je bio nov, čudan, neprepoznatljiv. Moja mama nikada ne bi kupila fotelju sa točkastim uzorkom - toliko sam barem vjerovao da je poznajem, bez obzira na to čija je ona mama sada bila - niti bi tata na regal postavio takav televizor. Moj je tata volio da sva tehnika, koja već po samom svojem nazivu nije bila bijela, bude crna. Ne znam zašto i zbog čega, no uvijek je kupovao crne televizore, crne radije, crni gramofon. Ovaj televizor je bio žut, što se njemu nikada ne bi mogo omaknuti. Ovu sobu nisu namještali moji roditelji.

Sjeo sam ispred kuće, na travu i pogledao u nebo. Sunce je baš krenulo na zapad, ali je još uvijek bilo daleko od zalaza. Imao sam vremena pripremiti se za ono po što sam došao.