39. ŠTOKRL

Ne mogu lagati - bilo mi je lijepo sa roditeljima na ovoj vikendici, uvijek. Mada uglavnom nikada nisam htio ići i mada su me uvijek na to morali tjerati. Ova je vikednica bila dio mojega odrastanja i, gledajući je, osjetih kako je volim. Kako sam je oduvjek volio, čak i kada sam se drečao da je mrzim, samo da me roditelji ne bi vodili sa sobom. Na ovome mjestu su nastale neke od mojih najljepših uspomena i ovdje sam se osjećao siguran. Tu su mi bili roditelji.

No, isto tako, ovo je bilo mjesto kojega sam se najviše plašio. I dok sam bio klinac. I kad sam, nakon onoga puta, prestao dolaziti. I kad sam posve zaboravio na njega (a zapravo, nikad nisam). 

Sjećam se kako se jednom prilikom, baš dok smo pakirali stvari u auto, spremajući se za polazak kući, nebo u tren oka naoblačilo i počeo je puhati vjetar. Nije to bio divljački vjetar, niti je prijetio počupati stabla. Tek, bilo je hladno. Sjećam se kako smo se požurili i na brzinu strpali sve stvari u auto, tata je zaključao vrata i kako smo krenuli. Sjedio sam na stražnjem sjedalu i promatrao kućicu dok smo se polako udaljavali od nje. Naspram sivom nebu i okružena stablima koja su se skladno povijala pod vjetrom, učini mi se ona nepristupačnom, stranom i divljom. Pomislio sam kako se niti za živu glavu ne bih volio naći u njoj poslije zalaska Sunca, a pogotovo ne sam. Pogotovo zato, jer se na samo stotinjak metara od nje, iza najužeg prolaza na svijetu, nalazila vražja kuća.

Ponekad sam, kasnije, pomišljao kako bih, možda, ipak mogao ostati sam u našoj vikednici, pa možda čak i preko noći, no znao sam duboko u sebi da se to nikada ne bih usudio. Nikada, nikada, nikada se ne bih usudio otići do vražje kuće poslije zalaska Sunca, čak niti sa tatom. A pogotovo ne sam. Sada se Sunce polako spuštalo pod planinu, a ja sam i dalje sjedio na travi, ispred naše vikendice. Trudio sam se ne gledati u pravcu vražje kuće. 

Tad je Sunce svojim najdonjim dijelom dotaklo vrh planine.

Ustao sam i polako krenuo. 

Prošao sam pored naše (ok, nečije tuđe) vikendice i ne osvrnuvši se, nastavio koračati prema uskom prolazu. Osjetih kako noge koje me nose više nisu moje, jer da su moje, sasvim bi se sigurno sada već okrenule u mjestu i pojurile put glavne ceste. Osjetih, također, kako niti glava koja mi je vodila noge, više nije moja, jer bi ona, da je moja, sasvim sigurno smišljala isprike o tome zbog čega nisam produžio dalje, koje bih samome sebi servirao nakon što bih se okrenuo i pobjegao glavom bez obzira. Ne, ova je glava samoj sebi vrtila samo jednu jedinu misao:

Čekam te, čekam te, čekam te...

Srce je bilo moje, u to sam posve siguran, jer je bijesno udaralo, želeći izbušiti rupu na mojim prsima i pobjeći daleko, daleko, u onu šumu na drugoj strani brda, na glavnu cestu, htjelo se odvojiti od ostatka mojeg glupog tijela i vratiti se u Zagreb, lupati na vrata iza kojih su stanovali moji roditelji, moliti ih, preklinjati da mi povjeruju, da me uzmu natrag, živjeti ispod mostova, ako me otjeraju. Na sve je to moje srce bilo pripravno. Na bilo što od toga. No, ništa se nije dogodilo.

Vražja kuća me čekala.

I ja sam došao.

Kad se uski puteljak konačno otvorio, Sunce je već napola bilo zašlo. Ptice koje sam tek maločas čuo kako pjevaju, utihnuše, mada su i dalje letjele uokolo. Vjetrić više nije šuštao u liščću, mada sam ga jasno vidio kako se poigrava njime. Moje glupe noge su odjednom postale teške i trebalo mi je puno više snage nego tek sekundu prije da bih ih natjerao na kretanje. Ne prema kući, glupe noge, na drugu stranu, vikalo je moje srce, ali ga nisu slušale. U glavi mi je tutnjilo i učini mi se kako se svijet oko mene ljulja. Uredno održavani vinograd obgrlio je vražju kuću, kao što je to oduvijek i bilo.

A vrata kuće bijahu otvorena. 

Pokušah zastati i razmisliti o svemu, ali su me moje idiotske noge odnjele ravno na prag. Nisu zastale niti na trenutak, već su odmah zakoračile u kuću, ne davši mi niti vremena da provjerim prethodno što se u njoj nalazi. 

A nije se nalazilo gotovo ništa. Stara, ruševna klet je bila posve prazna, iznutra zatvorenih prozora, obloženih crnim najlonom. Cijela kućica nije bila veća od naše kuhinje. Zemljani pod. Truli svod, koji je sigurno prokišnjavao, kad je padala kiša. Prazni zidovi. Vrata u podu, u uglu. Drvena stolica, nasred kleti.

Štokrl, mali, tronožni.

Takvog sam imao kod bake. Da je bilo malo više svjetla, zakleo bih se da je to upravo taj štokrl, na kojem sam sjedio dok sam pio jogurt sa dedom, ili dok mi je baka pripremala čaj. No, kako se Sunce ubrzano spuštalo, a prekidača za svjetlo nije bilo, nisam mogao provjeriti jesam li u pravu. 

Vrata na podu bijahu čvrsto zatvorena, i učini mi se kako su zaključana sa donje strane. Nisam ih nikako mogao pomaknuti, pokušao sam nekoliko puta, ali nisam uspio. Zaključih kako će se ona sama otvoriti, kada se blijedi Vrag odluči pojaviti. 

Pa sam sjeo na drveni štokrl i okrenuo se licem prema vratima u podu.

I čekao.

I čekao.

I čekao.

A napolju je već pao mrak.