40. JOŠ SAMO PAR GODINA

Sjedio sam satima i nisam se usudio pomaknuti. Ne zato jer me bilo strah - strah je nestao nešto ranije - nego zato jer sam bio uvjeren da će blijedi Vrag iskoristiti moju nepažnju i pojaviti se samo na trenutak, baš kad neću gledati, ili ću otići van napraviti nuždu i neću biti spreman. A imao je mnogo toga za objasniti. Zbog čega se okomio baš na mene? Zbog čega je ukrao Valentinino lice? Zbog čega ona sanja moj život? Nisam mu namjeravao dopustiti da se izvuče.

Nakon nekoliko sati sjedenja u potpunom mraku i u potpunoj tišini, posve sam se opustio. Više nisam niti očekivao da će se bilo što dogoditi i bio sam posve spreman čak i utonuti u san. Tako i tako ne mogu natrag, razmišljao sam, barem ne po mrklome mraku. Ovdje ću pričekati zoru, pa ću polako krenuti. Ali krenuti - kuda? Na to pitanje tada nisam znao odgovor, no nekako sam bio uvjeren da ću ga do zore doznati. 

I nisam se prevario.

Upravo mi se učini kako padam u prvi san, kada začuh nešto. Nije to bio šušanj, niti tihi zvuk nekoga tko bi mi se prikradao, ne. Bilo je to pjevanje.

Neki je zbor pjevao.

Pokušao sam vidjeti gdje se nalazi taj zbor, ne dižući se sa stolice, ali nisam uspio. Pomislih kako se možda uopće ne bih trebao ustajati, no brzo se predomislih. Nisam osjećao opasnost, niti sam smatrao da bih trebao. Da me blijedi Vrag mislio ukokati, već bi to odavno učinio. On je moćan i može to učiniti pokretom prsta, tako da se oko toga zaista nisam namjeravao uzrujavati. U njegovoj sam kući i on će mi pokazati upravo, i samo ono, što mi želi pokazati. Ja na to ne mogu utjecati, niti ću ikada moći. Blijedi Vrag vodi igru, a ja je mogu samo slijediti. Tako sam ustao i izišao napolje. 

Vani je već bio dan, a ja se više nisam nalazio ispred stare trošne kleti, već usred ravnice. Ispred mene se prostiralo izorano polje, sve dokle je pogled sezao, a na horizontu je nebo bilo olovno sivo i spustilo se tik do zemlje. I dalje sam čuo zbor, ali ga nisam vidio.

Pogledah u nebo. Nešto je letjelo preko mene. Bio je to vojni avion, u niskom letu. Projurio je, a ja sam se okrenuo za njim. I tada sam vidio.

Nisam znao kako se zove grad koji je pred mojim očima gorio. Vidio sam široku rijeku i veliki vodotoranj, koji je također gorio. Avion kojega sam pogledom pratio, izbljuvao je svoj teret na luku u kojoj su bili usidreni brodovi, a vatra ih je progutala, sve do jednoga. Nogometno igralište bilo je razrovano od tragova bombi i eksplozija. Stabla su gorjela. Četverokatnice u plamenu. Redovi malenih, pitomih kuća, uništeni. Učini mi se kako u tim kućama više ne može biti ljudi, jer su bile zvjerski porušene, niti da bilo tko može preživjeti na ovim ulicama, jer ih topovski plotuni nisu prestajali uništavati. Neki je dječak protrčao ulicom, ali je bio toliko udaljen da ga nisam mogao niti dozvati. Utrčao je u ruševinu neke kuće, koju je nekoliko sekundi nakon toga raznijela topovska granata. Dječak nije istrčao van. Mogao je imati šest godina.

Stajao sam razgoračenih očiju. Ovo je sve bilo kao na filmu. Ovo je i morao biti film, jer se ovakve stvari ne bi smjele događati u stvarnome životu, pomislih. 

Nebo se crnilo od dima koji je proždirao grad pod sobom.

- Želiš svirati sa nama, gitarist? - upitao me netko iza mene. 

Glas: niti muški, niti ženski. I star i mlad.

Nisam isprva reagirao, očiju i dalje prikovanih za užas koji se odvijao predamnom. Promatrao sam kako artiljerija lomi grad i razara kuće, jednu po jednu. Ovo je bio velik grad. Ovo nije bilo neko selo. Treba puno plotuna i puno eksplozija da bi se do temelja razorilo nešto tako veliko. Pomislih, nitko nije tako lud da to stvarno napravi, niti je bilo tko lud da takvo što dopusti. Razgoračenih očiju, samo sam promatrao.

- Onda? Želiš li svirati? - upita me, ponovno, glas.

Tek se tada okrenuh.

Na oranici, koja je do maločas bila prazna, stajalo je na tisuće ljudi. I svi su već bili mrtvi. Blijedih lica i beživotnih, tamnih očiju. Shvatih kako zborska pjesma koju sam do maločas čuo, dolazi iz njihovih grla. A ispred njih je, poput dirigenta, leđima okrenut od mene, stajao blijedi Vrag. Učini mi se kako se dobro zabavlja, paradno mašući rukama, prenaglašenim pokretima, oponašajući pravog dirigenta, dirigirajući. Tjerajući te mrtve jadnike da pjevaju.

- Jesi li ti napravio ovo? - upitah ga, prstom pokazujući na smrt iza sebe.

Nije ništa odgovorio, samo je prestao mahati rukama. Nije se čak niti okrenuo.

- Čuješ li me? Jesi li to ovo napravio? - zaderah se i jurnuh prema njemu.

Sad mi ga je bilo dosta. Nije bio zadovoljan time što je meni upropastio život, niti što je Valentini uzeo lice. Morao je učiniti i ovo?

- Čuješ li? Jesi li to ti... - uhvatih ga za rame i okrenuh prema sebi.

- Nisam - reče, cereći mi se.

Imao je moje lice...

- Vi ste to napravili. Sami.

... ali samo na trenutak. Već je u slijedećem imao neko drugo.

- Sami ste to napravili. Sami.

Pustih ga. Odjednom mi je bilo zlo. Blijedi Vrag vrati ono svoje, prepoznatljivo lice.

- A ja? - upitah. - Jesam li... ja kriv za sve ovo? Jesam li ja ovo napravio? Kao i ono sa autobusima?

- Ti? Nisi. Ti ćeš već biti daleko odavde kad će se sve ovo događati.

- Onda ne razumijem.

- Ima još nešto vremena. Ne previše, doduše. Još samo par godina. Ali, razumjet ćeš. Ili možda nećeš.

- Ne razumijem.

- I ne moraš. Ovdje se sve može događati istodobno.

Zbunjen, zakoraknuh unatrag i, razmišljajući, okrenuh se prema stravičnom zboru.

- A ovi ljudi?  - upitah, pokazujući na njih. - Oni su stvarno svi... mrtvi? 

- Ovi? Ne. Nisu još. Neki od njih se u ovom trenutku još nisu niti rodili.

Tada, u zboru mrtvih lica ugledah istoga onoga šestogodišnjeg dječačića koji je maločas trčao ulicom i ušao u kuću, kako se spokojno igra u majčinom naručju. I on je bio mrtav, a pjevao je. A nije se još niti rodio.

- Zašto mi ovo pokazuješ? Što ti želiš od mene? Zašto mi to sve radiš?

Blijedi Vrag se naceri. I ništa ne reče. U rukama je držao tamburicu i zasvirao je, po jednoj jedinoj žici. Umirujući zvuk kao da je prekrio tišinom cijelu dolinu i tisuće ukipljenih, mrtvih ljudi u njoj. Više se nije čulo niti razaranje iza mojih leđa, mada su bombe i dalje padale. 

Osjetih da gubim. Dah, igru, život, bilo što. Nisam uspio ni u čemu. Nisam saznao, nisam imao snage saznati zbog čega se sve ovo događa, niti tko je za sve ovo kriv. Jesam li ja štogod napravio da se sve ovo događa? Htio sam ga pitati i mogu li nešto učiniti za Valentinu, ili što bi se sve trebalo napraviti da se ovaj užas iza mojih leđa ne dogodi, no on je već vodio zbor tisuća mrtvaca niz dolinu. Nitko od njih se nije osvrnuo. Niti za mnom, niti za gradom. Samo su poslušno hodali, uz zvuke tamburice. Učini mi se nepristojim barem ne saznati ime mjesta na kojemu se sve to zbivalo.

- Hej! - viknuh za njime. - Kako se ovo zove?

- Koje?

- Pa ovo! Ovo ludilo?

Odmahnuo je rukom. Neće mi reći. Promatrao sam ga kako nestaje, zajedno sa mrtvim ljudima, u dalekoj izmaglici, u nepreglednoj ravnici. 

Zatim se, izgubljen, ponovno okrenuh prema gradu. Ništa se nije promjenilo. Vodotoranj je i dalje gorio, a široka rijeka je i dalje tekla.