41. RASKRIŽJE

Tresao sam se. Nije mi bilo zima, niti sam se više bilo čega bojao, ne. Tek, ničime nisam mogao zaustaviti pumpanje adrenalina kroz organizam, samo to. Ponovno sam sjedio na štokrlu, usred vražje kleti i tresao sam se. 

I to je bilo sve što sam mogao učiniti. 

Još sam uvijek osjećao oštar miris krvi, koji se širio onom ukletom njivom, sveobuhvatan, ljepljiv i stran, kao i miris dima, paljevine, baruta i toposvkih plotuna. Nikada prije nisam osjetio miris krvi. Istina, i ja sam odradio svoju poštenu porciju lomova, porezotina i ozlijeda, koje niti jedno dijete ne može izbjeći, bez obzira koliko dobro roditelji na njega pazili, ali nikada, ni u kojem slučaju moja krv nije ovako mirisala, niti je krvi bilo toliko puno da bi mogla inficirati i zrak koji udišem. Imao sam osjećaj da sam čitav uronjen u tu golemu količinu krvi, koja je svakako morala isteći da bi svi oni ljudi, koji su stajali na njivi, mogli poginuti, jer bilo mi je jasno kako nisu svi oni mogli umrijeti prirodnom smrću, mada sam se tješio kako se većini njih možda upravo to i dogodilo (znao sam da griješim). Jer, većina njih je nosila vidljive ozlijede, uključujući i onog šestogodišnjeg klinca. Nitko od njih nije umro prirodnom smrću, i ja sam to znao. Dugo sam sjedio na štokrlu, pokušavajući ne udisati onaj zrak zagađen krvlju, već neki normalan, neki zbog čijeg mirisa nitko nije morao poginuti, pokušavao sam zaboraviti gromoglasnu tutnjavu topova koji su drobili grad i divljačke prizore kojima sam upravo bio svjedok.

Sanjao sam, pokušah se uvjeriti. Ništa od ovog nije stvarno, utješih se. Tako mi je rekao i sam blijedi Vrag, zaključih. Ništa od toga nije stvarno, barem ne još, obradovah se. 

Ali će biti, padne mi na pamet?

 Još samo par godina. Tako je rekao. Nisam imao pojma gdje bi se takvo što moglo dogoditi, niti što je točno tih par godina moglo značiti, niti sam saznao ima li to ludilo ime. Tek, osjećao sam ga, svugdje oko sebe. Ovdje, gdje se sve može dogoditi istodobno.

Tresao sam se. I to je sve što sam mogao napraviti, dugo, dugo, dugo.

Sjedeći na štokrlu, vjerojatno sam zaspao.

Jer, kad sam se probudio, već je bio dan. Sunce se nije probijalo kroz zablindirane prozore, ali izašlo je, to sam jasno mogao vidjeti kroz proreze dasaka od kojih je bila sazdana trošna klet. No, nije me ono probudilo.

Nečiji glasić, tanak, nježan i dječji.

- Ovo tu ti je vražja kuća, znaš? - reče glasić izvana. - Ovdje ti stanuje Vrag i tu dovodi zločestu djecu i zločeste ljude, pa ih muči.

- Ma da? - javi se neki drugi, isto tako tanan glasić.

Ustadoh sa štokrla, po prvi puta otkako sjedoh u njega, pa se približih zidu iza kojega sam čuo glasove i prislonih uho na njega. Vrata kleti bila su čvrsto zatvorena, točno nasuprot tome zidu.

- Da, da, to ti svi tu znaju - nastavi prvi glasić. 

- To ti ne postoji - reče onaj drugi. - To su priče za malu djecu.

Sada su glasići zaobilazili klet, krećući se prema vratima. Zanimalo me tko su ta djeca, pa se sagnuh i pogledah kroz ključanicu, no još nisu stigli do mjesta na kojem bih ih mogao vidjeti.

- Hoćemo vidjeti kako je unutra? - upita prvi glasić, sad puno tiše, tonom kojim se kuju zavjere. - Ha?

- Neću - odgovori drugi.

- Bojiš se?

- Ne. Takve stvari ne postoje.

- Pa zašto onda ne bi pogledali unutra?

- Pa ne znam... Zato.

- Bojiš se.

Sad su bili pred samim vratima, ali se nisu sagnuli, tako da im nisam vidio lica, već samo djelove odjeće, majicu i hlače. Bili su odjeveni lagano, kako i priliči toplom dijelu godine.

- Onda ću ja.

I prije nego li sam mogao ikako reagirati, nečije se oko stvori pred ključanicom, sa suprotne strane, zureći u moje.

Nisam trepnuo.

Ali sam shvatio.

Da sam i ja napravio upravo to, jednom, još dok sam bio klinac. 

Ono jednom.

Sa bratićem, koji nam je došao u goste, s roditeljima na roštilj. Htio sam se napraviti važan pred njim i odveo sam ga do kleti u kojoj je stanovao Vrag. Moj bratić nije vjerovao u te stvari, ali svejedno nije htio pogledati kroz ključanicu. Bio je nešto stariji od mene, pa sam se osjetio nadmoćnim zbog njegova odbijanja da pogleda kroz ključanicu. 

Pa sam, zato, pogledao ja.

I ja sam vidio nečije oko. Kako me gleda. Iznutra.

Piljio sam u to oko, netremice, čitavu vječnost. A zapravo je prošla samo sekunda. I to je oko piljilo u mene. Niti ono nije trepnulo.

Dječak koji je gledao u moje oko s vanjske strane nije rekao niti riječ. Kao što nisam rekao riječ niti ja, tada. Samo se odmaknuo od ključanice, prebrzo da bih mu vidio lice. I ja se, sa unutranje strane vrata, odmaknuh.

- I? Što ima unutra? - upita onaj drugi glasić.

- Ništa - rekao sam bratiću, tada. - Nema ništa.

To je isto sada rekao i klinac. Nema ništa.

- Daj da ja sad pogledam - reče moj bratić tada i drugi klinac, sada.

- Nemoj. Nemoj sad gledati.

- Zašto?

- Moramo ići. Čuo sam da nas mama zove, moramo ići jesti.

Tada sam povukao bratića za rukav jer se, ne obazirući se na moje riječi, pokušao sagnuti i pogledati kroz ključanicu. Nemoj, rekoh mu i snažno ga potegoh za majicu, tako da mu se poderala na rukavu. 

- Vidi što si sad napravio - reče.

Sada ponovno pogledah kroz ključanicu. Nisam više mogao vidjeti klince, niti sam čuo što su govorili. Brzo su se udaljavali, a najprije je jedan počeo trčati, pa zatim i drugi, to sam mogao razaznati po topotu njihovih koraka.

- A bicikl? - vikne jedan od njih.

- Pusti, doći ću po njega poslije! - slijedio je odgovor.

Nisam se nikada vratio po taj bicikl, pamtim, nego sam poslao tatu po njega. Izmislio sam neki bedasti razlog zbog čega ga ne mogu otići pokupiti, mada sam znao kako ga tata neće progutati. Znao je da se bojim te kleti i samo je zakolutao očima kad sam se počeo opravdavati. Mislim da je nešto i zaustio reći, ali ga je mama preduhitrila, zamolivši ga da ode po bicikl jer je, kao, već kasno, a mi svi žurimo, pa da ne gubimo vrijeme čekajući me. I ona je znala da se bojim i vjerojatno joj je zbog toga bilo neugodno pred bratićevim roditeljima, pa je tako prekinula svaku moguću raspravu i prije nego li je ova započela. Bilo kako bilo, tata je otišao po bicikl.

Ali ga tamo nije našao.

Bilo je puno rasprave oko tog bicikla, sjećam se, kasnije, kod kuće i puno sam suza morao proliti pokušavajući uvjeriti roditelje kako mi stvarno nije jasno gdje je bicikl nestao i da sam ga zaista ostavio tamo, ispred trošne kleti. Mislim da mi nikada nisu povjerovali da govorim istinu. Jer, zaista nisam imao pojma gdje je taj bicikl mogao nestati, a nisam smio reći kako sam siguran da ga je uzeo blijedi Vrag koji me promatrao kroz ključanicu. 

Sada je taj bicikl, moj novi, prvi pravi veliki bicikl, ležao u travi, tu, ispred mojih nogu.

Izišavši iz kleti, morao sam pokriti oči rukama i zaštititi ih od jake sunčeve svjetlosti. Dugo sam bio u mraku i to nije bilo ništa neobično. Ono što je bilo neobično, bilo je sve ostalo.

Ovo je bilo već drugi put u samo nekoliko dana, da gledam nešto što mi se dogodilo kao klincu, ali sa suprotne strane. Prvi puta mi se to dogodilo u kanjonu, na šestoj stopi, kada sam mahnuo samome sebi, stojeći u sjeni velikoga drveta. Sada se to dogodilo ponovno. 

Ovdje se sve događa... Ma, začepi već jednom!

Je li mi time blijedi Vrag htio nešto poručiti?

Doduše, nisam mogao biti posve siguran da su dječaci koji su upravo otrčali, bili moj bratić i ja, ali sam bio sklon u to povjerovati.

Što bi to trebalo značiti, upitah se? 

Vidio sam zjenicu vlastitoga oka, sa jedne i sa druge strane ključanice. Upravo sam izišao iz kleti za koju sam vjerovao da u njoj stanuje blijedi Vrag. Bi li to trebalo značiti da blijedi Vrag nije nitko drugi, nego ja sam?

Ne znam zašto, ali nasmješih se na tu pretpostavku. Glupo, pomislih. Ja nisam blijedi Vrag. Svi znaju kako on izgleda.

Pa dobro, barem ja znam kako on izgleda.

A uopće ne izgleda kao ja. Bez obzira na to izgledao ja kao dječak ili kao djevojčica.

Bio sam umoran, iscrpljen, smožden, svime što se u nekoliko posljednjih dana dogodilo. Mozak mi je radio sedamsto na sat i više ga nisam mogao sustizati. Osjećao sam kako polako ludim i trebala mi je samo jedna stvar - odmor. Trebao sam provjetriti glavu i ne razmišljati više ni o čemu. Sve me je boljelo, a mozak najviše.

Sagnuh se i podignuh bicikl. Moj prvi, pravi, veliki bicikl. I sjedoh na njega.

Vikendica koja je u nekom drugom životu bila u vlasništvu mojih roditelja više nije bila napuštena, već su ispred nje bila prakirana dva automobila, auokolo se širio miris roštilja. Mogao sam, lako, skrenuti sa puteljka koji je vodio pored nje i zaviriti, pogledati čija je sad, poznajem li, možda te ljude i jesu li sa njima dva klinca od kojih je jedan zaboravio svoj veliki bicikl. Ali nisam. Bio sam umoran i trebao mi je odmor.

Odlučih kako ću jednom vratiti taj bicikl, samo da mi se u glavi malo slegne, da razmislim o svemu, na nekom mirnom, nepoznatom mjestu i da vidim što ću dalje. Nisam bio siguran koliko će to trajati, niti kuda namjeravam poći, no osjetih kako mi je to nužno potrebno. Moj se svijet nepovratno urušio oko mene u samo nekoliko dana i više to nisam želio gledati. Morao sam krenuti.

Prošavši neopaženo pored vikendice, nastavih uskim puteljkom do glavne ceste, izblijedjele od Sunca i starosti, gdje zastanem i pogledam lijevo.

Tamo se nalazio grad koji je nekada bio moj, u kojemu su stanovali svi koje sam ikada poznavao. U kojem više nije bilo mjesta za mene.

Pogledam, zatim, nadesno.

Tamo su bile planine. A iza njih neki novi gradovi. Nisam bio u njima.

Obećah samome sebi da ću vratiti bicikl, jednom, kada ohladim glavu i kada pronađem mjesto na kojem ću se ponovno osjećati kao kod kuće. Nisam znao kamo će me blijeda cesta odvesti, no to mi nije bilo niti bitno. Krenuo sam.

I nisam se zaustavio sve dok nisam došao do kraja svijeta.