42. NA KRAJU SVIJETA
Ostavih televizor upaljen, da svjetli.
I inače je uvijek bio upaljen i uvijek ga ostavljah bez tona, pa žmireći osjetim kako soba trepti. Ležah na trošnoj sofi, osjećajući boju kako se ljušti sa plafona, dok je Barb udarala svom snagom, na čemu joj neizmjerno zahvalih, uvjerenja kako ću vrlo brzo otplutati i više me neće biti, barem neko vrijeme. Da se razumijemo: riječ ovisnost nikad nije prešla preko mojih usta, čak niti tada, nakon gotovo polugodišnje, svakodnevne konzumacije neizmjernih količina svih mogućih načina zaborava kojih se dočepah i svatko tko bi je (riječ ovisnost) spomenuo u mojem prisustvu, mogao se nadati barem jednim udarcem u najnezgodnije mjesto. Ovisnici su, u mojim očima, bili slabići i jadnici, otpad i ljušture, a ja samo pokušavah zaboraviti koliko ne pripadam svijetu oko sebe. Niti samome sebi.
Ne znah što sam, već sedam godina.
Osjećah se dječakom, muškarcem sad već, razmišljah muški i gledah na svijet onako kako pretpostavljah da bi muškarac gledao. A onda, redovno, pogledah sebe. U ogledalu ili izlogu. I vidjeh djevojku, skoro ženu. Život oko mene bio je stran, nepoznat i udaljen, mada stigoh na kraj svijeta, već dvije godine ranije. Poznavah neke ljude, koji mi ne bijahu prijatelji, ali ih poznavah, pa udarim po Barbi, što jače i više mogu.
A tada mi je, te večeri, Barb trebala više nego ikada.
Izišavši, nekoliko sati ranije, iz uznemirujuće praznog, ali i dalje zadimljenog bara na samom kraju svijeta, dugo sam stajao na pločniku. Marita je pitala želim li znati kako ovo završava, ali to me nije zanimalo toliko, koliko želih saznati zbog čega je i kada to sve počelo. U kojem trenutku? Zar u onom, jednom? Marita mi nije objasnila ništa od toga i zato poludih unutra.
Na kraju svijeta, kiša je znala trajati vječno. Dugo sam je promatrao kako pljušti po praznim ulicama, slijevajući se u odvod, pa krenuh kući i opalih po Barb.
Ostavih televizor upaljen, da svjetli.
Tako je bilo često, gotovo uvijek, i nikada ne pojačavah ton. U malenoj sobi duboke sjene zastrale bi mi um i često tako dočekah jutro.
Tako mi se učini da će biti i taj put.
Otvori oči.
Nitko to nije izrekao, niti je bilo koga moglo biti u maloj, pljesnjivoj sobi osim mene, pa ipak jasno začuh riječi. Gotovo naredbu.
Pogledaj.
Prepoznah taj glas, mada mi se nije obratio gotovo sedam godina. Blijedi Vrag mi se nije nijednom ukazao, otkako probdjeh noć u njegovoj kleti.
- Lijepo. Baš razmišljah o tebi - rekoh, još uvijek ne otvarajući oči.
Mislim da se nasmješih, ali ne mogu potvrditi. Barem pokušah, znam sasvim sigurno. U malome stanu, na samom kraju svijeta i blijedi Vrag može proći kao poznanik kome ćete se razveseliti. Televizor je treptao.
Ne, stvarno. Otvori oči.
Nevoljko, poslušah blijedog Vraga. Očekivah da će biti predamnom i da će mi se ponovno isceriti u lice. Nakon sedam godina.
Ali.
Nije.
Bilo.
Tako.
Bio je studeni, u zemlji iz koje dolazih, skoro zima. Ovdje, na kraju svijeta ne, ali tamo je već neko vrijeme bilo hladno, sjećah se. Sjećah se kako je već početkom jedanaestog mjeseca valjalo vaditi zimske kaupte, jakne i rukavice. Za Dan mrtvih, kad bi se pohodila groblja, uvijek bi bilo hladno i uvijek me negdje čekala porcija pečenih kestena. Tata bi mi je kupio. Posljednju porciju dobih, pade mi na pamet tada, prije osam godina.
Otvori oči. Pa dobro, jesam!
U maloj sobi nije bilo blijedog Vraga. Samo ja i televizor. I slika na ekranu. Barb se dobro brinula o mojem odmaku od života, svijeta i razuma, te nikada ne pratih vijesti i taj je televizor gorio samo zbog njegova hipnotička treptanja. Nikada ne pojačavah ton i nikada ne gledah direktno u njegovu sliku.
No, sada to, silom prilika, učinih. Otvorih oči, širom. Slika se rastvori predamnom. U tijeku su bile vijesti. Već je vidjeh negdje, tu sliku, negdje, pomislih najprije, a zatim se, istoga trena, sjetih i gdje.
Vodotoranj je gorio, a široka rijeka je i dalje tekla.
Gusti se dim nadvio nad grad, koji je samo nekad ranije bio grad, a sada tek smrvljena žalost. Vojnici su tumarali ulicama, pucajući u zrak, noseći crne zastave i sprovodeći dugu, jadnu kolonu izmučenih ljudi po ruševinama, nekuda. Na dnu ekrana, vrlo jednostavno, pisalo je ime grada i države u kojoj se sve to događa.
U mojoj zemlji je divljao rat. Također je pisalo da se sve to dogodilo jučer, no bilo mi je jasno kako se ovdje sve može događati istodobno.
Pojačah ton. I ostadoh sjediti pred televizorom dugo budan nakon što je program završio. U mraku malenog sobička, učini mi se kako se kraj svijeta više nalazi ovdje, ne. On je morao biti tamo, na obali široke rijeke, pod vodotornjem koji gori, na ruševinama preko kojih vojnici vode izmučenu kolonu. U onom gradu pred kojim sam stajao dok su ga topovi masakrirali. Tamo, gdje šestogodišnji dječak nikada više nije izišao iz razrušene kuće. Na njivi, gdje sam susreo sve one mrtve ljude.
Želiš svirati sa nama, gitarist? - upitao me blijedi Vrag, tada.
Ne odgovorih mu ništa, pamtim. I upitah se, bi li se nešto dogodilo da odgovorih potvrdno? Ili da odgovorih bilo što?
Ili. Što bi se dogodilo da ostadoh dječak?
Stvarno, što bi se dogodilo da sam ostao dječak, da nikad nisam susreo blijedog Vraga, da nisam ušao u Vražje oko, da nisam pobjegao na drugi dio planete? Da nisam izišao na drugoj obali? Gdje bih bio sada? Sigurno ne bih bježao. Sigurno bih ostao tamo gdje sam i rođen.
Imao bih dvadeset i jednu godinu, pomislih, i bio bih u pravoj dobi za služenje vojske. Mrzio sam vojsku, ali nitko mi ne bi mogao garantirati da bih je mogao izbjeći, da sam ostao. A imao bih i dvadeset i jednu godinu i uzavrelu krv, mladu, bahatu i eksplozivnu. Imao bih dvadeset i jednu godinu i možda bih, tko zna, baš žudio za sudjelovanjem u sveopćem klanju, jer takvi dječaci obično jesu. Imao bih dvadeset i jednu godinu i tko zna, možda bih već bio mrtav.
Godinama sam htio upravo to - umrijeti i žarko sam se nadao da će se naći neka samilosna duša koja će se sama ponuditi da skonča moj mali i bezvrijedni život jer ja za ne imah hrabrosti, ali tamo, u malenoj sobici, pred praznim televizorom, po prvi puta pomislih kako je dobro što nisam tamo gdje se masovno umire. I po prvi puta pomislim kako više nisam na kraju svijeta. Po prvi puta pomislih kako sve ovo što se dogodilo i ne mora biti tako loša stvar.
- Jesi li ti siguran da si ti Vrag? Ha? Zar si sve ovo napravio samo da bi me sačuvao od tog ludila? Ha? Što si onda ti? - upitah prazan prostor oko sebe, nadajući se da će onaj kojega sam nazivao blijedim Vragom odgovoriti. Pomislih, zatim, kako je možda on i bio pravi pravcati Vrag tamo, u drugom svijetu, u onome u kojem sam ja bio dječak. Možda u ovome, na drugoj obali, gdje se sve događa istodobno, nije. Što bi u ovome, onda, mogao biti? Upitah to još jednom naglas, usrdno se nadajući da će se blijedi Vrag ponovno ukazati, barem još jedanput, barem na kratko, barem da mi odgovori.
Ali.
Nikad nije.