43. SEDAMNASET GODINA KASNIJE, DANAS

Odavno se više ne družim sa Barb. Ostavih je one večeri, tamo pred praznim televizorom. Ne mogu reći da mi nedostaje.

Tijekom godina, život se smirio i ja naučih ne postavljati pitanja kojima je nemoguće pronaći odgovore. Daleko od svega što ikada upoznah, izgradih dom. Isključivo prihvaćajući stvari onakvima kakve jesu, preživjeh. Tijekom godina, završih srednju školu i fakultet i zaposlih se, hrvajući se sa životom, poput svih ostalih. Tek mnogo, mnogo kasnije, osnovah obitelj.

Rodila sam kćer.

Ne govorim joj, kao niti bilo kome drugome, nikad, o zemlji iz koje potječem, niti o četrnaestogodišnjem dječaku kojega se sjećam. Tek, jednom godišnje, odvedem Carrie-Ann, sada sedmogodišnjakinju, na veliko hladno jezero, na vrhu velikoga brda, koje mi je oduzelo dah kada sam ga prvi puta ugledala. I učinilo mi se poznato i domaće, odmah, na prvi pogled. Kao da sam oduvijek ondje trebala biti. U kolibi na jezeru ostajemo nekoliko dana, bacamo kamenčiće i igramo lovice. Zatim, na sam dan mojeg ulaska u Vražje oko, na dan mojeg drugog rođenja, sjednemo na kariranu prostirku, jedemo sendviče i dugo, dugo promatramo mirnu površinu ledene vode. Tada mi se uvijek učini kako nedaleko od nas vidim tog četrnaestogodišnjeg dječaka kako izlazi iz vode, u rukama čvrsto stiščući svoju Yamahu. Pogledamo se, uvijek, on i ja, i ja mu svaki puta mahnem.

- Kome to mašeš, mama? - upita Carrie-Ann.

- Nikome. Mašem tek tako, bez veze - odgovorim joj.

Zatim i Carrie-Ann počne mahati u istome smjeru. Dječak se nasmješi na to i ja mu uzvratim smješkom, svaki puta. Grizem usnice i čvrsto zabijam nokte u dlanove, dok ga gledam kako odlazi, trudeći se ne zaplakati. Tada pomislim i na onaj bicikl, kojeg sam davno obećala vratiti i osjetim se krivom jer više ne znam niti gdje sam ga ostavila, niti imam viška novca za poslati novi nekome na kraj svijeta. Uostalom - tješim se - niti ne znam kome bih ga trebala poslati. Pa ipak, zamislim tada, uvijek, lice nekog razočaranog dječaka, čije se oči pune suzama, jer nije dobio ono što mu je obećano. I malo mi bude neugodno. 

No ubrzo, više ne razmišljam ni o čemu. Jer se Carrie-Ann i ja valjamo po kariranoj prostirci, pričamo viceve i škakljamo se. Ona se smije. Obožavam je gledati kako se smije. 

A to. 

To mora biti stvarno.

I ja. 

Vjerujem u to.

SVRŠETAK

                                                   jezero Ohau, Novi Zeland, travanj 2007 / svibanj 2008.