ZAHVALE

Nikada nisam poštovala pisce koji objavljuju pod pseudonimom - ni sama ne znam zašto, ali tako je - pa ga tako nisam htjela uzeti niti ja. Kako mi ne pada na pamet otkrivati svoj pravi identitet, ne zbog sebe, već zbog Carrie-Ann, odlučila sam objaviti ovu priču pod imenom svojeg internetskog prijatelja, Igora Lepčina. Sasvim je zgodna činjenica da je i on povremeno nešto piskarao, pa smatram da je stoga i pristao na moj, priznajem, neuobičajeni zahtjev, mada sam ga prilično dugo morala nagovarati na to. Reče mi jednom (ok, zapravo je to napisao) kako ne želi imati još jedan bedasti roman na savjesti, pa stavi smajlića na kraj rečenice. Slatko. 

Ovim putem mu se zahvaljujem što mi je velikodušno dopustio koristiti se njegovim imenom. 

Hvala mu☺.

Također se zahvaljujem Valentini - koju sam uz mnogo muke, godinama kasnije, ipak ponovno pronašla (thank God for myspace) - te, u početku vrlo oprezno, kontaktirala. Nakon dugih godina prepiski, mailanja i chatanja, postadosmo najbolje prijateljice. Jednog je dana (ok, kod nje je bila već duboka noć), ničim izazvana, rekla kako će mi ustupiti svoj blok za skiciranje, zajedno sa svim onim silnim iscrtanim računima, pozivnicama i salvetama koje je mi je onomad pokazala na tramvajskoj stanici. Isprva mi nije bilo jasno zbog čega to želi učiniti i htjela sam ih barem otkupiti, no ona je inzistirala da mi ih pokloni. Zaista nisam shvaćala zašto, sve dok mi u jednom od svojih posljednjih mailova - kao, sasvim usput - nije spomenula kako žali što neće stići sve te svoje snove prepričati nekome tko bi ih mogao uobličiti u kakvu knjigu. Učinilo joj se da bi to bila dobra knjiga. Nedugo nakon što su ti crteži stigli na moju adresu, njezini mailovi prestadoše sitzati, chatanje je utihnulo i više nismo komunicirale. Pokušala sam na razne načine doznati što se sa njom zbiva, ili što joj se dogodilo, no nikad o tome nisam saznala ništa. Ne brinem previše, jer znam da se uvijek možemo ponovno susresti, na istoj onoj tramvajskoj stanici, u isto ono vrijeme, kada ćemo ponovno imati četrnaest godina. Do tada, mogu se samo nadati da će joj se svidjeti ova knjiga, koju ću joj tamo pokloniti.

Čvrsto sam uvjerena da će se sve upravo tako i zbiti, jer ovo je druga obala, gdje se sve može dogoditi istodobno. 

I ja, dakako, vjerujem u to.

Hvala joj ☺.

Igor Lepčin se - kad mu je već, niti krivom niti dužnom, pružena prilika - zahvaljuje svojim roditeljima, kao i dragim mu osobama koje više nisu ovdje, na slobodi koju su mu uvijek pružali, te bratu, jer je, jednostavno, tu.

Hvala im☺.